Indira Šabić: U BiH ne nestaju samo ljudi, već i prezimena

Indira Šabić: U BiH ne nestaju samo ljudi, već i prezimena

U posljednja tri desetljeća Bosnu i Hercegovinu možemo ubrojiti u niskonatalitetne zemlje. Istodobno svjedočimo snažan eskapizam iz ove zemlje. Upravo su ti razlozi, osnaženi činjenicom da bosnistika, i pored vrsnih lingvista, nije ponudila dubok zahvat u domaću vrlo složenu imensku prošlost, uznemirili, uzbudili i potakli na rad nad onomastičkom građom lingvisticu dr. Indiru Šabić, koja je napisala knjigu Prezimena u Bosni i Hercegovini.

“Misli da radim u korist filologiji, nacionalnome identitetu i kulturnome pamćenju bile su najsnažniji poticaj u mukotrpnom poslu na sakupljanju građe i njezinu tumačenju. Tek kada spoznamo kako su se preci imenovali i kako to danas činimo spoznat ćemo vlastitu identitarnost u cijelosti. Rad sam shvatila i kao dug mojim sugrađanima, koji svakodnevno, u uzrečicama, svjedoče značaj (prez)imena, kunu se: ‘imena mi!’, znaju kako je teško ‘steći ime’, paze kome ga ‘daju’ i strahuju kako je ‘biti bez roda i imena'“, govori Indira Šabić, prenosi Al Jazeera Balkans.

Razgovori s ljudima koji su ‘ime pronijeli svijetom’

Dodaje da je primarni izvor njenog istraživanja bio izvještaj Popisa stanovništva Bosne i Hercegovine iz 2013. godine, zaprimljen od Agencije za statistiku Bosne i Hercegovine. Međutim, na raspolaganju je imala tek djelomične informacije o najučestalijim prezimenima, što je pokazatelj da još uvijek postoje šumovi u komunikaciji znanosti i državnih institucija.

“Da bi rad bio obuhvatniji, građa je crpljena iz monografija, katastarskih izvora, župnih matica i drugog materijala koji jamči visok stupanj pouzdanosti. Istraživanje je podrazumijevalo nošenje nekoliko kilograma teških svezaka na kopiranje, probleme s građom koja se nije smjela umnožavati, pa ju je trebalo prepisivati. Poslužili su mi i izravni razgovori s ljudima koji su svoje ‘ime pronijeli svijetom’. Međutim, takav materijal dobiven neposrednim kontaktom, intervjuom ili spontanim razgovorom relativno je pouzdan, jer je manje-više subjektivan, lapidaran iskaz, koji katkad podsjeća na romansirane rodovske životopise. Zaseban je problem što je u stoljećima nemirnoj Bosni uništena lokalna arhivska građa, pa je remetilački faktor u ovakvim istraživanjima i nedostatak pisane građe“, kaže Indira Šabić.

Navodi da su se u posljednja dva međupopisna desetljeća (1991–2013) dogodile demografske promjene koje su izraz prirodnoga kretanja, ali znatno više prinudnih migracija. Uzimajući u obzir destruktivne posljedice rata (1992–95) i gospodarsku krizu koja je uslijedila u poratnom periodu, smatra da je demografski pad bio predvidljiv.

Guzina, Šupčić, Međed, Prasac, Šejtan, Derigaća…

“Depopulaciji su pridonijele ljudske žrtve u ratu, negativna migracijska bilanca i činjenica da Bosna i Hercegovina u ratnim i poratnim godinama nije imala obilježje gospodarskoga rasta i uređene unutardržavne politike, tako ni populacijske politike, koja bi usporila, ako ne i zaustavila, kontinuirana iseljavanja. To se odrazilo i na leksički fond prezimena, koji predstavlja zatvoren sloj aktivnih leksema – ne nastaju nova, jer odljevom ljudi fond prezimena je opadajući, pod proglasom ‘sve nas je manje!’. Ipak, s doseljeničkim elementom u Bosnu i Hercegovinu ulaze nova prezimena, posljednjih godina naročito sa Kosova, iz Sandžaka, Albanije i Turske. To što se na naslijeđena prezimena kaleme novi slojevi nikako ne treba shvatiti kao ugrozu, nego kao bogaćenje onomastičkoga korpusa“, ističe Indira Šabić.

Ukazuje da, unatoč tehničko-tehnološkom progresu, u Bosni i Hercegovini još uvijek ne postoji izrađena baza postojećih osobnih imena i prezimena, s mogućnošću pretraživanja podataka o njihovoj brojnosti, disperziranosti i frekventnosti pojavljivanja te različitim lingvističkim rješenjima (pravopisnim i gramatičkim, semantičkim i etimološkim).

“Zasad ne postoje prečaci do informacija. Iščitavanje onomastičkih i historijskih studija jedan su način da se dođe do podataka o sebi, svojoj prošlosti i vlastitim korijenima. Druga mogućnost rasvjetljavanja složenih pitanja porijekla i tumačenja značenja prezimena podrazumijeva neposredan kontakt s onomastičarima i historičarima“, kaže.

Osvrćući se na specifičnosti prezimena na našim prostorima, napominje da b,i prema očekivanju, trebala reći da su to narodni humor i domišljatost, koji su utkani u prezimena, naprimjer Guzina, Šupčić, Međed, Prasac, Šejtan, Derigaća, Zloglav, Dangubić, Domazet, Pecikoza… ali ipak kazuje da ekspresivna prezimena nisu isključivo ovdašnje obilježje.

Prezime Hodžić ima 22.008 nositelja, Kovačević 15.868…

“Neka od njih dijelimo s geografski susjednim i genetski srodnim onomastikonima, dok druga znače takozvane jezične univerzalije, pa ih je moguće posvjedočiti diljem Europe i svijeta. Naprimjer, naše prezime Voloder odgovara francuskome Écorchebœuf, Derikrava francuskome Tuevache, čak i prezime Goriguzica, koje potvrđujemo u susjedstvu, u Dubrovniku, odgovara engleskome Brenebres. Zapravo, najveću specifičnost čine prezimena motivirana nekim našim autohtonim jelima, naprimjer Gibanica i Ćevapović, ili odjevnim predmetima, naprimjer Opančar“, kazala je Indira Šabić.

Potom je iznijela podatke o najučestalijim prezimenima u Bosni i Hercegovini, a prema Popisu stanovništva iz 2013. godine.

“Prezime Hodžić ima 22.008 nositelja, Kovačević 15.868, Delić 13.040, Halilović 12.326, Hadžić 11.256, zatim Babić, Marić i Petrović s oko 10.000 nositelja, slijede Savić sa 9.867, Marković sa 9.710, Bašić sa 9.616, Avdić sa 9.377, Tomić sa 9.086… Međutim, uzevši u obzir da je od spomenutoga popisa prošlo skoro desetljeće, negativne stope nataliteta i mortaliteta, običaj promjene prezimena pri vjenčanju koji i dalje iskazuje jakost, izgledno je da su ove brojke pretrpjele promjene“, ocjenjuje ona.

Objašnjavajući kako je širenje različitih religija utjecalo na imena u Bosni i Hercegovini, tvrdi da je, bez obzira na motiv i razloge zbog kojih su stanovnici počeli prakticirati novu vjeru i kulturu, usvajanje nove vjere bilo praćeno novim imenom, kao formalnim markerom pripadnosti toj religiji.

‘Savkana, kći Save, postala je Merjem…’

“Dok su kršćani prakticirali imena iz kalendara, islamizirani svijet je imao tradiciju uzimanja imena iz jezika donosilaca islama (Arapa i Turaka). Tako su kršćanski i islamski imenski nazori osporili i dislocirali ukorijenjene slavenske identitete. Pojedincu je data sloboda izbora u pogledu imenovanja, identitet je postao pitanjem izbora i pojedinci su ga mogli promijeniti kako i kada su željeli. O vjerskome preobraćanju svjedoče podaci iz sidžila, naprimjer: “Savkana, kći Save, postala je Merjem, a muž Nikola, sin Stanka, odbio je.“ Međutim, potvrđeni su i podaci o preobraćanju i preimenovanju maloljetne djece koja su prevedena na islam sudskim rješenjima, nakon što je jedan roditelj postao musliman. Takvim ili sličnim načinima nastajala su imena na koja su i sami pojedinci bivali ogorčeni, koja su konfesionalno, nacionalno dijelila, stvarala stereotipe i stigmatizirala“, obrazlaže Indira Šabić.

Komentirajući sve češći trend prisvajanja stranih imena i utjecaj na maternji jezik, akcentira da svako vrijeme ima svoje imenske preferencije.

“U srednjovjekovlju to su bila imena izvedena iz osnove vuk, naprimjer Vuk, Vukašin, Vukmir. Poslije Drugoga svjetskog rata orijentacija ka Sovjetskom savezu prouzročila je val ruskih imena, pa su čestotnost bilježili: Igor, Sonja, Nataša, Tanja… Mnoge su Šeherzade imenovane utjecajem istočnjačke književnosti. Kada se Jugoslavija otvorila ka svijetu, došla su mnoga dotad nepoznata imena, naprimjer Indira, Alen. Zato se imena smatraju najinternacionalnijim riječima. Lako se prenose od jednog naroda do drugog, iz jedne epohe u drugu, rasprostirući se obično veoma daleko od teritorije na kojoj su ponikla. S tim u vezi, trenutačni trend imenovanja djece imenima Amal, Ajlin, Dani…nije novotarija“, konstatira ona.

Tradiciju dvostrukih prezimena začeli su muškarci

Nastavlja kako imena nastala po zakonima pomodnosti nikada ne zažive u korijenu te da su, kao i svaka moda, podložna promjenama i zaboravu.

“Dakle, nema krupne preobrazbe u onomastikonu, mlada generacija je uglavnom prihvatila naslijeđeno, dok su promjene manjeg obima slične onima iz prošlosti. Ipak, tu pojavu ne treba shvaćati bezazlenom, nego pobuđivati na jezičnu i onomastičku svijest, njegovati kulturu sjećanja i tradiciju, zbog opstojnosti identiteta. Nužno je promisliti o imenu koje će u budućnosti biti najčešće izgovorena riječ u vezi s imenovanim. Ime, kao koža, sraste sa svojim nositeljem i prezentira ga“, jasna je Indira Šabić.

Apostrofira da je kod nas duboko tradiran običaj da žene mijenjaju prezimena pri vjenčanju, uzevši muževo, a tome svjedoče župne matične knjige vjenčanih, stare više stoljeća.

“U toj praksi, koja očituje snagu patrijarhalne norme u društvu, ne treba tražiti negativne konotacije, jer nam je znano – kako kod nas, tako i u drugim europskim jezicima i kulturama – da se ime javlja kao bliskoznačnica za ugled, slavu i dobar glas. Uzmožni su muževi davajući suprugama prezime poklanjali svoju reputaciju. S druge strane, pojavljivanje dvostrukih prezimena kod žena, načinom zadržavanja djevojačkog, očituje odanost koja evocira korijen, iskazuje zahvalu rodu i održava identitarnost. Dobro je što zakonodavstvo dopušta fleksibilnost antroponimijske formule kroz zadržavanje djevojačkoga prezimena. Važno je istaknuti da tradiciju dvostrukih prezimena nisu začele žene, nego muškarci našega srednjovjekovlja, u jednokratnome statusu“, naglašava.

Nije nezgodno prezivati se Čoban, Konjoder ili Derikrava

Poručuje da su sva prezimena, bilo milozvučna ili provokativna, dugačka ili kratka, prevedena, pozajmljena ili nacionalno miješana, plemićka ili robovska, koja svjedoče vjeru ili sujevjerje, lišena značenja i služe samo za prepoznavanje pojedinca u zajednici, kao oznaka identiteta.

“Međutim, bilo da su imenodavatelji u trenucima poprezimenjavanja bili duhoviti ili uvredljivi, namjerno ili zlonamjerno, generacijski su u prezimensku mrežu Bosne i Hercegovine i u identitarni esencijalizam jednoga dijela žitelja utisnuli biljeg društvene izopćenosti, tako da se ljudi osjećaju nelagodno pri izgovoru takvih prezimena, pod izlikom da je u vremenu pomodarstva i tehnologizacije nezgodno prezivati se Čoban, Konjoder ili Derikrava, ili u svjetonazoru korpodivinacije odazivati se na Debeljak ili Trbonja. U ovakvim prezimenima ne treba tražiti pogrdna značenja, tim više što u vrijeme poprezimenjavanja ona takvima nisu ni shvaćana: ranije je debljina označavala imućstvo. Budući da svjedočimo vremenu koje slavi ljepotu različitosti, ovakvi primjeri zapravo su benefit, jer zahvaćeni prezimenskom entropijom je da će ‘neobično’ prezime već s prvim spomenom biti upamćeno“, zaključuje Indira Šabić.

Komentari (0)

Još uvijek nema komentara. Postavite prvi komentar!

Ostavi komentar