Indicije i poruke Erdoganove najave kandidature za predsjednika

Indicije i poruke Erdoganove najave kandidature za predsjednika

Piše: Said Haj (Al Jazeera Balkans)

Predsjednik Republike Turske Recep Tayyip Erdogan saopćio je 9. juna zvanično i direktno da se namjerava kandidirati na predsjedničkim izborima, koji će biti održani u ljeto iduće godine. Na sastanku Savjetodavnog vijeća svoje stranačke podružnice u Izmiru, nedvosmisleno je rekao: “Ja sam kandidat Narodnog saveza za predsjedničke izbore”, pozivajući opozicione stranke da otkriju ime svog kandidata koji će mu konkurirati.

“Pojedine opozicione ličnosti pokrenule su raspravu o Erdoganovoj podobnosti da se kandidira, tvrdeći da nema ustavno pravo na to, na što je tada odgovorila njegova Partija pravde i razvoja (AKP). Drugi su također nagovještavali da bi se Erdogan mogao suzdržati od kandidature te kako traži alternativnog kandidata za vladajuću stranku i koaliciju.

U znaku stogodišnjice osnivanja Republike

Erdoganu nije trebala ovakva najava da potvrdi svoju kandidaturu za izbore iduće godine, a toga su svjesni svi u Turskoj i inostranstvu, posebno domaća opozicija. Prirodno je i neupitno da on bude kandidat vladajuće AKP, koja je okupljena oko njegovog vodstva. Njihov saveznik, Partija nacionalnog pokreta (MHP), više puta je najavljivao da je Erdogan njihov kandidat na predsjedničkim izborima te da nema namjeru podržati nekog drugog kandidata – iz svoje, ili iz drugih stranaka.

Jedna od najvažnijih stvari koja baca sjenu na sve što je vezano za nadolazeće izbore jeste njihova “iznimnost” i radikalna razlika od svih izbornih procesa na kojima su se Erdogan i AKP borili od osnivanja. Pored simbolike koju nose izbori, jer se poklapaju sa stogodišnjicom osnivanja Republike, dolaze u svjetlu teških ekonomskih prilika na globalnoj i domaćoj sceni, u kontekstu neviđenog stanja polarizacije, nestabilnog sistema savezništava, pada popularnosti vladajuće stranke te fokusiranja na pitanje stranaca koji borave na turskom tlu (izbjeglice). Zatim, tu su i stranke koje su nastale odvajanjem od vladajuće stranke i njihova koordinacija s opozicijom, ali i drugi faktori zbog kojih se ovi izbori smatraju referendumom o popularnosti Erdogana i njegove stranke na prvom mjestu.

Također, saopćenje je uslijedilo nakon što su neke opozicione ličnosti pokrenule raspravu o Erdoganovoj podobnosti za kandidiranje, tvrdeći da nema ustavno pravo na to, na što je tada odgovorio AKP. Drugi su, također, nagovještavali da bi se Erdogan mogao suzdržati od kandidature i da će pronaći alternativnog kandidata za vladajuću stranku i koaliciju. To znači da je najava, u nekom smislu, indirektan odgovor na sumnje u vezi s tim pitanjem i pokazatelj da je vladajuća stranka praktički preskočila te rasprave, čime se zatvaraju vrata za bilo kakve polemike unutar vladajuće stranke ili o tome.

Ponovljeni poziv Kemalu Kilicdarogluu

Saopćenje turskog predsjednika o namjeri da se kandidira za predsjednika može se posmatrati i iz ugla poluslužbene najave početka predizborne kampanje, na koju se nekoliko dana kasnije osvrnuo i sam Erdogan, rekavši da je ”počelo odbrojavanje za izbore.”

Međutim, pored svega navedenog, nema sumnje da je glavni cilj saopćenja turskog predsjednika izvršiti pritisak na opoziciju općenito, a posebno na šest stranaka koje se žele vratiti na parlamentarni sistem upravljanja državom te preciznije i konkretnije na vođu opozicije i čelnika Republikanske narodne partije (CHP) Kemala Kilicdaroglua. Erdogan, pogotovo nakon ovog saopćenja, ne propušta priliku u ponoviti poziv Kilicdarogluu, koji je prerastao u politički slogan, da “najavi svoju kandidaturu, ili najavi svog kandidata” za predsjedničke izbore. Opozicioni čelnik je na takve pozive odgovorio zahtjevom Erdoganu da objavi svoju kandidaturu. Erdoganova najava bila je implicitan odgovor na ove prozivke i daljnji pritisak na opozicionog čelnika.

Pitanje koje je možda i najvažnije vezano za ovu najavu tiče se njenog konteksta i tajmninga, što pomaže u razumijevanju konotacija i poruka koje to nosi.

Kandidati Ahmet Davutoglu i Ali Babacan?

Šest stranaka – Republikanska narodna partija (CHP), Iyi, Saadet, Demokratska partija (DP), Budućnost i Partija demokratije i akcije (DEVA) – sastaju se i koordiniraju od septembra prošle godine s ciljem da se zemlja vrati sa predsjedničkog sistema na parlamentarni, naravno ako pobijede na sljedećim izborima. Unatoč tome, ove stranke još nisu najavile da formiraju čvrst savez, nego i dalje koriste izraz “stol za šestericu”, aludirajući na njihovu međusobnu koordinaciju, dok brojni znakovi ukazuju na to da će se teško postići dogovor o formiranju jedinstvenog saveza.

Protekli mjeseci također su potvrdili da se ove stranke, s različitim pozadinama, ideologijama, idejama i programima, međusobno razlikuju u nekoliko osnovnih pitanja, među kojima je, prije svega, ideja o kandidatu koji će biti predložen konsenzusom i kriteriji za njegov odabir. Još uvijek nisu formalno raspravljali o ovom pitanju, a kamoli objavili ime svog kandidata, unatoč tome što su organizirali pet redovnih sastanaka između svojih čelnika.

Šef Demokratske stranke je davao znak Ahmetu Davutogluu i Aliju Babacanu, dvojici bivših čelnika AKP-a i glavnim sudionicima sastanaka “šestorke”, prije nego što se povukao i počeo govoriti o kriterijima za odabir konsenzualnog kandidata. DEVA, na čelu s Babacanom, najavila je da će “nastupiti na izborima sama, pod svojim imenom i sloganom”, te da će ostati posvećena podršci konsenzualnom kandidatu opozicije ako se postigne dogovor o tome. Potom je Davutoglu prije nekoliko dana potvrdio da će biti kandidat za predsjedničke izbore, “ali ako bude postignut dogovor između stranaka, spremni smo o tome razgovarati”.

Ekrem Imamoglu ne može ‘jer je alevit’

S druge strane, Kilicdaroglu i dalje insistira na svojoj kandidaturi za predsjedničke izbore, na što upućuju signali i izjave koje daje, unatoč prigovorima koji dolaze iz njegove stranke i od dominantnih stranaka opozicije. Smatraju da su njegove šanse za natjecanje s Erdoganom slabije u odnosu na druge opozicione kandidate te da insistiranjem na svojoj kandidaturi riskira da osujeti napore opozicije i dovede do reizbora Erdogana.

Iyi (Dobra stranka), druga opoziciona stranka po veličini i značaju, više puta je ponovila, kroz izjave svojih dužnosnika, na čelu s predsjednicom Meral Aksener, želju da neko drugi bude kandidat, a ne Kilicdaroglu, a posebno gradonačelnik Istanbula Ekrem Imamoglu. Zapravo, jedan od stranačkih čelnika otvoreno je rekao da Kilicdaroglu ne može pobijediti na izborima “jer je alevit”, a ta izjava je potaknula burne rasprave, nakon čega se Iyi izvinio za to.

S druge strane, opozicioni čelnik ne predstavlja najbolji izbor za dvije stranke koje su se odvojile od AKP-a (Budućnost i DEVA), niti za konzervativnu Saadet, zbog velikih i dubokih međusobnih neslaganja u politici, idejama, ideologiji i historiji. Čak i ako čelnici ovih stranaka podrže njegovu kandidaturu, očekuje se da se veliki dio njihovih pristalica neće obavezati na to prilikom glasanja.

Poziv opoziciji kao pametan politički potez

Na temelju navedenog, može se razumjeti da je Erdogan ovom najavom želio ostvariti određene ciljeve. Kao prvo, povećati pritisak na Kilicdaroglua, a kao drugo, podstaknuti time neslaganja i produbiti rasprave unutar opozicione šestorke. To ih, s jedne strane, tjera da raspravljaju o ovom pitanju, iako ga oni žele ostaviti po strani, a s druge strane pokazuje njihovu nesposobnost da postignu dogovor. U najmanju ruku, opozicija odgađa raspravu o ovom pitanju, što će vladajuća stranka pokušati prikazati kao slabost i neslaganje.

Nasuprot tome, uz pretpostavku da se Erdoganov pritisak isplatio i da opozicija predstavi kandidata odabranog konsenzusom za natjecanje na izborima sljedeće godine, čak i kao hipotetičkog kandidata o kojem bi se načelno moglo raspravljati, to će turskom predsjedniku pružiti odgovarajuću šansu i vrijeme da svoj govor i izborni plan usredotoči na suočavanje s određenim imenom kako bi oslabio njegove šanse, dok je danas prisiljen na politički i medijski sukob sa šest političkih stranaka i fokusiranje na čelnika opozicije kao njihovog “potencijalnog” kandidata.

Opetovani pozivi turskog predsjednika opoziciji da imenuje svog protukandidata pametan je politički potez, jer je riječ o postavljanju dnevnog reda o kojem će se raspravljati u zemlji. To je nešto što mu daje inicijativu i stavlja opoziciju unutar okvira odgovora, osim toga što mu pruža mogućnost da odvrati pažnju od ekonomskih problema i nekih pitanja za koje opozicija smatra da joj idu u prilog kada je u pitanju fokusiranje na ideju kandidata izabranog konsenzusom.

Veliki kamen bačen u ustajale vode opozicije

Čini se da je Erdoganova inicijativa urodila plodom u smislu stavljanja tog pitanja na dnevni red opozicije, ali i u pogledu neslaganja među njima. Pojedini mediji navode da će predsjednik DEVA-e Ali Babacan na sljedećem sastanku šestorke predstaviti četiri imena koja će njegova stranka predložiti da se natječu s Erdoganom kao kandidati izabrani konsenzusom, a na prvom mjestu je bivši predsjednik Abdullah Gul. Jedan od načelnika općine ispred CHP-a javno je kritizirao čelnika svoje stranke što nije odgovorio Erdoganu i najavio svoju kandidaturu. Potom je otišao i dalje od toga, izrazivši spremnost da se kandidira protiv Erdogana. Naglasio je kako je uvjeren u svoju u pobjedu, čime je očito prekršio granice svoje stranke, pa je, izgleda, nakon ovih izjava poslan na disciplinsku komisiju.

Ukratko, Erdoganovo saopćenje nije samo obznanjivanje namjere da se kandidira na predsjedničkim izborima sljedeće godine, budući da je riječ o velikom kamenu bačenom u ustajale vode opozicije, čekajući da se ustalasaju. Turski predsjednik razumije bolje od ostalih da se neće natjecati s jednim kandidatom, već sa savezom koji podržava tog kandidata protiv njega te da će sistem savezništva biti jedan od najvažnijih faktora koji će odrediti ime sljedećeg predsjednika Turske. Njegova izjava direktno cilja jedinstvo opozicije u obračunu s njom i izaziva pomutnju i neslaganje unutar njenih redova.

Komentari (0)

Još uvijek nema komentara. Postavite prvi komentar!

Ostavi komentar