Nakladnik Hena com nedavno je objavio roman "Bambusova stabljika" nagrađivanog kuvajtskog pisca i novinara Sauda Al Sanusija, nevjerojatno zabavnu, izvrsno pisanu i pitku priču koja kroz izvanredno duhoviti prikaz prilika i neprilika njezina simpatičnog junaka, čiji je otac nasljednik ugledne kuvajtske obiteljske loze, a majka filipinska sluškinja, zadire duboko i bespoštedno u kuvajtsko društveno tkivo, udara ravno u srce čitavog niza tabu tema i bolnih točaka kuvajtskoga života i arapske kulture općenito, u ozbiljnoj, kompleksnoj i iznad svega provokativnoj knjizi koja se čita kao najnapetiji triler.

Saud Al Sanusi (1981.) jedan je od najsnažnijih glasova mlade arapske proze, dobitnik niza nagrada, među kojima kuvajtske Državne nagrade za književnost te prestižne Međunarodne nagrade za arapsku književnost IPAF, tzv. arapskoga Bookera, za roman "Bambusova stabljika" (2012.), a knjiga je 2016. dobila i nagradu Saif Ghobash Banipal Prize za arapsku književnost u prijevodu. Bestseler je postao i njegov roman o ratom zahvaćenu Kuvajtu budućnosti "Mamma Hissa's Mice" (2015.), koji su kuvajtske vlasti stavile na listu zabranjenih knjiga. Objavio je i romane "The Prisoner of Mirrors" (2010.) te "Pigeons of the House" (2017.). Kraljevina Bahrein proglasila je ovoga književnika osobom godine 2016. Knjige su mu prevedene na 13 jezika. Saud Al Sanusi živi u Kuvajtu i piše za novine Al Qabas.

Junak njegova hvaljenog romana "Bambusove stabljike" José Mendoza, čije je ime također i Isa Al Taruf, na Filipinima je Arabo, u Kuvajtu Filipinac, i s tom će se dvojnom dijagnozom boriti od rođenja. Iako je plod legalna braka, sklopljena između filipinske sluškinje Josephine i Rašida Al Tarufa, nasljednika kuvajtske obitelji, ni priznanje ni ljubav neće ga milovati.

Sjajna, istodobno ludo zabavna i prepuna veličanstvene, istinski ljudske tuge, "Bambusova stabljika" fascinantna je knjiga u kojoj se ovaj mladi i progresivni kuvajtski pisac ne bavi samo temama identiteta i pripadanja, nego prodire mnogo dublje, neustrašivo pišući o potlačenima, nacionalnim, rasnim, klasnim i vjerskim pitanjima. Odvažan i dirljiv roman koji pruža izrazom vrlo jednostavan, ali duboko emotivan, insiderski uvid u stroge kuvajtske društvene norme i običaje prikazane kroz perspektivu jednog potpunoga outsidera, "Bambusova stabljika" pravi je književni dragulj i iznimna prilika za čitatelje na ovim prostorima da iz prve ruke upoznaju jedno društvo čiji su nam običaji uglavnom strani i nepoznati, i pritom se nauživaju dobre, sočne, prvoklasno duhovite proze.

Knjigu je s arapskoga prevela Antonia de Castro Burica, čije su prevoditeljske sposobnosti omogućile i ovaj razgovor koji smo u povodu hrvatskoga izdanja vodili s autorom.

BestBook: Mi u Europi jako slabo poznajemo kuvajtsko društvo i zapadnoazijska društva općenito. U svojoj knjizi 'Bambusova stabljika' prilično se kritički odnosite prema kuvajtskome mentalitetu i njegovim krutim društvenim pravilima. Kakvo je to društvo, zapravo? Što ga ponajviše obilježava?

Kuvajtsko je društvo, poput svih drugih, mješavina prednosti i nedostataka. Vjerujem da je ispravljanje mana nekog društva jedna od funkcija književnosti, čime se te mane dekonstruiraju i ponovno iščitavaju u pokušaju njihova razumijevanja. Sukob identiteta vjerojatno je jedan od najistaknutijih problema u našem društvu, koji me u isto vrijeme muči i opsjeda i prisutan je u gotovo svim mojim djelima. Kuvajt je po definiciji zemlja imigranata - po svojoj prirodi, to je jedno multietničko društvo koje čine kuvajtski Arapi, Perzijanci, Afrikanci i druge narodnosti. Uz Arape i strane stanovnike, veliki dio stanovništva čine Kuvajćani biduni, apatridi. To multietničko, vjerski i kulturno raznoliko kuvajtsko društvo u prošlosti je bilo puno otvorenije i lakše je prihvaćalo druge. Danas se, međutim, različitosti više ne toleriraju, bile one vjerske, sektaške, plemenske, društvene ili kulturne. Nesumnjivo je to posljedica niza faktora, ali u tome svakako prilično veliku ulogu ima politika, kao i zastrašujući pad razine obrazovanja, te slabi zakoni i nemar u njihovoj primjeni. Posljedica je da pojedinac pribjegava utjecaju plemena, sekte ili vlastitog društvenog statusa kako bi ostvario svoja zakonska prava. Naše društvo, usprkos prividu otvorenosti, zapravo je prilično zatvoreno. Paradoksalno, na takva društva, koja su po svojoj prirodi zatvorena, revolucija komunikacije koju je donio internet i iznenadno otvaranje prema svijetu zbunjujuće utječu: umjesto da im te promjene pomognu da se približe drugima, one su samo pojačale njihovu izolaciju i strah za vlastiti identitet, a obrana im postaje napad na druge identitete. To je ono što me najviše muči: zatvorenost, neprihvaćanje drugih i uvjerenje da je rasizam oblik obrane identiteta.

BestBook: Čitam da čak 70 posto kuvajtskog stanovništva čine stranci. Važan aspekt vaše knjige je odnos Kuvajćana prema imigrantima - Kuvajćane prikazujete kao prilično samodopadne i ignorantski nastrojene prema tuđincima. Dolazi li ipak do nekakve diversifikacije društva pod utjecajem imigranata, mijenja li se društvo ipak polako, s vremenom, ili postoje jasne linije razgraničenja? Je li asimilacija imigranata uopće moguća? I poželjna?

Prema statistici za 2022. godinu, 65 posto stanovništva Kuvajta čine strani državljani, što je mnogo i svakako više od potreba tržišta rada. Pitanje asimilacije stranaca u društvu nije jednostavno. Da, linije su jasno razgraničene, pogotovo zadnjih godina, kad je status stranca postao vruća tema predizbornih kampanja za parlamentarne izbore, pri čemu su neki kandidati demonizirali sve strance i prikazivali ih kao velike skupine ljudi koji su došli u Kuvajt kako bi se natjecali s Kuvajćanima u poslovima i privilegijima koje nudi država. Vladajućima odgovara da ljudi nisu usredotočeni na stvarne probleme jer su umjesto toga zaokupljeni pitanjem stranaca. Nekad su ih zaokupljala sitna rivalstva sa svima različitima od njih, ali bliskima: suniti protiv šijita, stanovnici gradova protiv pripadnika plemena itd. Odjednom su se građani višestrukih identiteta našli pred novim izmišljenim neprijateljem - strancem. Možda je iznenadni kaos uzrokovan pandemijom COVID-19 razotkrio sve probleme koji su sad samo isplivali na površinu, pa je rasizam postao izraženiji i preuzeo je najgori od svojih oblika, onaj populistički.

BestBook: Spomenuli ste bidune, ljude bez nacionalnosti. U svojoj knjizi taj ste status dali liku Gasana, koji je presudan za sudbinu vašega glavnog protagonista. Kuvajt je nedavno potresen viješću da se jedan mladi bidun iz očaja samozapalio. Kuvajćani mi se čine, sudeći po vašoj knjizi, gorljivi patrioti - s druge strane, tu je 100.000 biduna. Kako se kuvajtska vlada odnosi prema tom problemu? A Kuvajćani? Je li ikoga briga? Pitanje biduna jedno je od najvažnijih humanitarnih pitanja u Kuvajtu. Nema naznaka skorom rješenju ovoga problema, unatoč tome što se to pitanje neprekidno postavlja i stalno raspravlja u lokalnim medijima, parlamentu, institucijama civilnog društva i organizacijama za ljudska prava. Iako zakon daje pravo na kuvajtsko državljanstvo onima koji su registrirani popisom stanovništva 1965. godine, 35.000 biduna još ne može ostvariti to pravo. Za populaciju biduna, koja danas čini oko deset posto društva, pravo na državljanstvo pravi je luksuz. Potrebno im je prvenstveno osigurati najjednostavnije životne potrebe, od identifikacijskih dokumenata koji bi im olakšali kretanje do temeljnih ljudskih prava propisanih kuvajtskim Ustavom, prema kojemu nema razlike između građana s državljanstvom i onih s dozvolom boravka. Umjesto toga, nameću im se dodatna ograničenja.

Kompletan intervju pročitajte OVJDE.