Sreli se u anglikanskoj crkvi u Africi Bosanac, Kanađanin i Poljak. I kaže Poljak, inače hodža, da je svoju prvu teraviju klanjao u Podgrabu kod Prače. Na to će Kanađanin reći da je prošao kroz Praču kada je, onomad, išao u Goražde. I još će dodati da su mu rijeka Drina i cigarete Drina – zakon.

„Pa, šta ima, buraz“, upitat će Kanađanin Poljaka, naočigled Bosanca koji je doputovao na vrh Afrike, da u  glavnom gradu Libije, Tripoliju, vidi – rat, piše Istraga.

Da je ovo vic, sada bi uslijedio neki štos koji bi priču učinio vjerovatnijom. Ovako zvuči nevjerovatno, ali je istinito.

„Ja, Mahmud“, dozivat će Adam Koricki svog poznanika Libijca, nakon što je dvaput pokucao na velika metalna vrata ugrađena u zidine starog dijela grada Tripolija.

Malo zatim, nasmiješeni Mahmud je otvorio vrata i pustio nas unutra.

Adam mu je, na svom tečnom arapskom,  objasnio da sam ja njegov gost iz Bosne i da ima želju da mi pokaže malo drugačiji Tripoli. Kod Mahmuda smo vidjeli tursko kupatilo, izgrađeno prije par stoljeća, nekad u vrijeme kada su Tripolijem vladali Turci. U starom gradu su, inače, vidljivi tragovi svih carevina i kraljevina. A stari grad se, opet, najbolje vidi s krova jednog starog hotela u kojem se može prespavati za pet eura. Adam je progovorio arapski i našli smo se na hotelskom krovu, gledajući s jedne strane Sredozemno more, a s druge stari Tripoli i njegove uske prašnjave ulice kroz koje se povremeno ukazivalo svjetlo motocikala.

„Vrijeme brzo prolazi, kao da je bilo jučer“, reći će Adam zagledan u krovove grada u koji je doselio prije četrdeset i tri godine.

Ali, ko je ovaj čovjek, zapravo?

„Ja sam Adam Kuricki. Rođen sam u Poljskoj, završio sam medresu u Sarajevu. Već 43 godine živim u Tripoliju“, kazat će mi prilikom upoznavanja u bašti kafea Roma, stotinjak metara udaljenog od Trga mučenika koji je nekad nosio ime Zeleni trg.

„Tamo, u Bosnu“, pokazuje Adam prstom preko Sredozemnog mora, „došao sam 1974. godine“.

Rođen je na istoku Poljske, u tatarskoj porodici. Po rođenju je musliman, ali u Poljskoj se tada nije učilo islamu. U tatarskoj zajednici, koja je brojala 50-ak hiljada ljudi, nije bilo mnogo vjerski obrazovanih. Starješinstvo je odabralo njega za učenika koji će se školovati u Gazi Husrev-begovoj medresi u Sarajevu. Kad su ga izabrali, imao je petnaest godina, a pasoš nije mogao dobiti dok ne napuni šesnaest. Bila je 1974. godina kada ga je majka u rodnom Elblagu spakovala i odvela do Gdanjska odakle je, dalje, avionom odletio za Katovice.

„Za sat vremena ja sam bio u Katovicama. Onda je došao voz za Budimpeštu. Sjećam se da sam gledao kroz prozor da vidim kako izgleda to nebo u inostranstvu“ priča nam Poljak na bosanskom jeziku, dok na afričkoj obali  Sredozemnog mora, u italijanskom kafiću, ispijamo tursku kafu koju nam je donijela djevojka iz Čada, uslužujući nas na arapskom jeziku.

Gutljaj kafe i nastavak priče iz ’74.

„I, onda Budimpešta, Subotica, Beograd. Iz Beograda sam za Sarajevo. Dva dana sam putovao. Dvije noći. Druga klasa. Ovako“, nastavlja Adam Kuricki.

Poslije dva dana i dvije noći putovanja stigao je u Sarajevo. Bio je septembar 1974.

„Bilo je jutro. Magla, ovako, kišovito. Ali toplo. I ja se zaletim, a nisam znao jezik, sjednem u tramvaj i samo ponavljam vozaču – medresa, medresa. Izašao sam na Drveniji, s drvenim kovčegom. Težak mi je bio. Nosio sam nekakvih poklona i svačega. Rekli mi kad sam kretao iz Poljske da dam tome ovo, onome ono“, prisjeća se Kuricki svog prvog dana u Sarajevu.

Kad je stigao u Medresu, prvo su mu rekli da se ošiša. Imao je malo dužu kosu, koja, kaže, nije priličila softi.

„I, tako. Prvu noć, odmah, tu se nađe Hilmo Neimarlija i Ahmed Pašić, iii, ko je ono bio treći. Aha, Sjenar. Hilmo je još živ. Ne znam je li Sjenar“, upitno će Kuricki.

Prva godina je prošla u druženju i upoznavanju. Već naredne godine i narednog ramazana, Adam Kuricki dobio je zadatak – predvoditi teraviju u selu Podgrab kod Prače.

„U Podgrab sam došao dan prije prve teravije, da se upoznam sa domaćinima. Čuo sam da ima džamija. A kažu mi, hodža, ima nas dosta. Svaku noć od kuće do kuće ideš“, priča Adam.

Ali prava priča počinje onda kada im je rekao da je iz Poljske.

„Hodža, poznaješ ti onog Bajramovića i onog Sofovića iz Poljske“, upitali su ga domaćini u Prači.

„Ja samo slušam i šutim. Kad ovaj drugi kaže, nije on iz one tamo Poljske kod Zenice. Nego, on je iz države Poljske. Kad su oni to čuli nastao je haos. Kako Poljak da nama bude hodža. Zna li on šta“, prenosi četrdeset i osam godina kasnije Adam Kuricki riječi svojih domaćina.

Iza njega je, na namazu. te večeri bilo dosta ljudi. Ali trema je učinila svoje.

„Na ezanu sam zaboravio „ešhedu en la ilahe illellah“. U namazu sam zakovao na drugom ajetu fatihe“, kroz smijeh će Kuricki.

Kako je ramazan prolazio, Adam se sve više zbližavao s domaćinima u Podgrabu. Medresu je završio 1978. Onda je otišao na studije u Libiju. Dok šetamo uskim i prašnjavi ulicama Tripolija, nailazimo na jednog Libijca koji u rukama nosi školju jaja.

„E, on ti pravi najbolje sendviče u gradu. Kod njega sam se godinama hranio. Bio je sendvič pola dinara. A moja stipendija je bila 25 dinara“, priča nam Adam, dok ulazimo u radnju njegovog prijatelja Libijca.

„Zvali smo ga Hadžibajrić“.

Kompletan tekst pročitajte OVDJE.

Rođen je u Poljskoj kao Adam Kuricki. Medresu je završio u Sarajevu sredinom sedamdesetih. Bio je softa u selu Podgrab kod Prače. Već 43 godine živi u Tripoliju. I još uvijek tečno govori bosanski jezik. Od poljske zime, preko sarajevske medrese do Sahare. Hodža iz Poljske pic.twitter.com/xPzusZV6N9

— Istraga.ba (@IstragaB) June 4, 2022