Autori Srđan Šušnica, Ahmed Kico i Miralem Kapetanović napravili su analizu koja se bavi ratom u Ukrajini i Zapadnim Balkanom.

Ova analiza sagledava moguće refleksije agresije Rusije na Ukrajinu na Bosnu i Hercegovinu i druge zemlje Zapadnog Balkana

"U proteklih godinu dana pokrenuti su brojni razgovori i diplomatski napori u cilju rješavanja krize u Ukrajini koja je dobijala na intenzitetu s gomilanjima vojnih efektiva Rusije u blizini granice s Ukrajinom, ali uprkos tome Putin se odlučio za klasično vojno-političko pokoravanje Ukrajine. Nakon priznavanja odmetnutih regija Donjeck i Lugansk kao nezavisnih država, započeo je agresiju na Ukrajinu, zapravo najveću vojnu ofanzivu u Evropi nakon Drugog svjetskog rata. Iako je Rusija od prve demokratske revolucije 2004. u neobjavljenom a od 2014. godine i u otvorenom ratu s Ukrajinom, od kraja 2015. godine nije bilo vojnih eskalacija, osim manjih narušavanja primirja koja je OSCE uredno bilježio. Sukob u Ukrajini je gotovo pa bio „zaboravljen“; sporazumi iz Minska spominjani su uoči velikih svjetskih političkih događaja; okupirani i anektirani teritorij Ukrajine Zapad je tolerirao Rusiji kao da se radi o „prirodnoj višoj sili“, a sankcije i druge reakcije Zapada bile su odveć mlake i nejedinstvene. Štaviše, Zapad je, pogotovo vlada Angele Merkel, nastavio trgovati s ruskim režimom i aktivno doprinositi ekonomskim i političkim ciljevima Kremlja", navode autori u uvodu.

U pogledu opasnosti prenošenje konflikta iz Ukrajine na Balkan, autori, također, ističu:

"U nekom drugom, ograničenijem scenariju moguće bi bilo zamisliti da Moskva, uslijed nepovoljnog razvoja situacije u Ukrajini, odluči da uspostavi svoje direktno (para)vojno prisustvo u Srbiji, Crnoj Gori i RS-u prebacivanjem trupa civilnim letovima iz Rusije i Bjelorusije direktno u ove zemlje s obzirom na to da one nisu jedine u regionu i Evropi obustavile odlazne i dolazne letove iz Rusije ili letjelica povezanih s Rusijom. Prisustvu ruskih trupa u spomenutim državama i entitetu RS ne bi se niko suprotstavio, štaviše. Za razliku od Ukrajine, većinsko stanovništvo gaji iznimne simpatije za Rusiju i prilično je indoktrinirano da u vojnom prisustvu Rusije vide šansu za uspješnu korekciju granica i povijesti u cijelom regionu. U ovom kontekstu treba posmatrati i vojnu vježbu „Slavenski štit 2021“, u kojoj su učestvovale Srbija, Bjelorusija i Rusija, a koja je održana na aerodromu u Batajnici kod Beograda krajem prošle godine. Izloženost aerodroma i poletno-sletnih staza i heliodroma u Srbiji, ali i na prostoru RS-a i u Crnoj Gori za ovakve scenarije je više nego očita i izgledna. Zapadni stratezi i kreatori politika treba da shvate strateški ali i lokalni kontekst, tj. godinama pripremanu rusofilsku klimu u Srbiji, Crnoj Gori i RS-u, unutar kojih bi Rusija mogla makar pokušati provesti ove vrste munjevitih intruzija".

Autori tvrde da "ne treba nikoga čuditi da je za obezbjeđivanje potčinjenosti bivših sovjetskih država Moskvi uglavnom (osim Jermenije) potrebno zastrašivanje, prijetnja vojnom silom i oružani napadi, dok bi za potčinjavanje Srbije, Crne Gore i RS-a interesima Kremlja bilo dovoljno iznenadno i neagresivno pojavljivanje ruske vojske u ovim zemljama".

"Postavlja se pitanje da li bi i zbog čega Rusija imala interes u ovoj fazi rata u Ukrajini ili nešto kasnije prenijeti nestabilnost i konflikt baš na Zapadni Balkan. Prvo, na tom prostoru Moskva ima već „skuvana društva“ i političke i sigurnosne aparatuse, i priliku da raspirivanjem međuetničkih tenzija i ohrabrivanjem secesionizma zapali lokalne sukobe u kojima bi se našle tri, možda i četiri NATO članice (Hrvatska, Crna Gora i Sjeverna Makedonija, možda i Albanija). Zatim, na taj način Rusija bi pokušala da težište krize u Ukrajini izmjestiti iz svog susjedstva, kao što je to uradila nakon okupacije Krima i dijelova Ukrajine kada se uključila u rat u Siriji. Na kraju, time bi Rusija otvorila novi konflikt, novi front u zaleđini NATO-a, kojim bi uzdrmala spremnost i volju NATO članica u regionu (uključujući i Mađarsku i Bugarsku) da učestvuju u donošenju odluka unutar organa NATO-a, pa čak i da nastave s daljnjim aktivnim vojnim angažiranjem u NATO operacijama. Ovo ide uz strateški cilj Kremlja, koji vjeruje da je neophodno destabilizirati Zapad kako bi ga držao podalje od svojih granica", zaključuje se.

Kompletnu analizu pročitajte OVDJE.