Piše: Marwan Bishara (Al Jazeera Balkans)

Globalni Jug je podijeljenog mišljenja o tome ko je odgovoran za ukrajinsku tragediju na Globalnom Sjeveru. Mnogi krive Rusiju za njene imperijalne tenzije i pokušaje potčinjavanja Kijeva, drugi krive SAD i evropske saveznike za provociranje Rusije ofanzivnim širenjem NATO-a na istok i naoružavanjem Ukrajine.

No, ako nam je historija išta do sada pokazala, nijedna sila nije nevina, obje su krive premda u različitim stepenima. Obje su žrtvovale Ukrajinu na oltaru novog Hladnog rata.

Ipak, Moskva i Washington nastavljaju dijeliti i paralizirati većinu međunarodne zajednice tri decenije nakon kraja njihovog Hladnog rata, rata koji je bio užasan i razarajući za svijet u razvoju.

Zaista, od dana kada su preuzeli dominaciju od nestalih sila stare Evrope, Washington i Moskva su koristili iste britanske i francuske tehnike, vodili imperijalne ratove, prikrivene ratove, ratove preko posrednika, zračne ratove, kao i infomacijske ratove, cyber ratove i sve druge vrste ratova uključujući i prijetnje nuklearnim ratom.

No nažalost, kritičari  Washingtona brzo su opravdavali rusko nasilje spominjući užasne ruske ratove SAD-a u Iraku, Afganistanu, Vijetnamu, itd, kao i stalnu njegovu podršku izraelskim ratovima i okupaciji na Bliskom istoku. Kritičari Moskve su spremno pravdali američki protezanje isticanjem ruskih krvavih ratova u Afganistanu, Čečeniji, Gruziji, Siriji i tako redom.

No, kako je bombardiranje Harkiva i Halepa ikako drugačije od bombardiranja, recimo, Bagdada ili Hanoja? I kako su ova hegemonistička protezanja zaista drugačija od ruskih, evropskih i američkih ratova, pučeva, invazija i okupacija 19. i 20. stoljeća?

Istini za volju, „civilizirani Sjever“ dugo je bio naročio ispunjen nasiljem, kako unutar sebe, tako i šire; što više „civiliziran“ to više nasilan iako je nasilje dijametralno suprotno od civiliziranog.

Globalni Sjever stoljećima je pun vjerskih, nacionalističkih i ideoloških ratova, neki su trajali decenijama, neki su se vodili po drugi ili treći put i sve je to kulminiralo sa dva užasna Svjetska rata.

Dodatno svom krvoproliću i masovnom pokolju stotina miliona vlastitih ljudi, uspjeli su vodili i privatne kolonijalne ratove ubivši milione na jugu kroz sadističke napade na antičke civilizacije, bilo da su indijske, kineske, muslimanske ili druge.

I nisu samo velike imperijalne sile tog vremena pravile horor i teror. Manje kolonijalne sile, poput Belgijanaca, Nizozemaca i Portugalaca, bile su jednako brutalne, pa čak nekad i više divljačke. Čak i oni koji su gubili evropske ratove bili su odlučni da to nadoknade u južnim kolonijama u nastojanju obnove izgubljene potentnosti.

Kako je pokojni američki naučnik Samuel Huntington bio kristalno jasan u svojoj knizi „Sukob civilizacija“: „Zapad nije osvojio svijet superiornošću svojih ideja, vrijednosti ili religije… već superiornošću u korištenju organiziranog nasilja. Zapadnjaci to često zaborave, ne-Zapadnjaci nikada ne zaboravljaju“.

Pa, bojim se da su mnogi zaboravili. Čak i oni sa dugim pamćenjem kao da su slabi iz historije kada je historija nezamjenjiva u razumijevanju političkih procesa i matrica i pružanju jako potrebnog konteksta i pogleda današnjih geopolitičkih događaja.

Neznanje, poput rasizma, ne poznaje granice i nije ograničeno na neke profesije, uključujući utjecajne medije današnjice gdje za neke historija počinje jučer ili sa posljednjom platom. No, opet, prava je opasnost od onih koji znaju bolje ali odlučuju biti samozadovoljni, snishodljivi rasisti jer su rasizam i rat sile koje im daju životno značenje.

Mnogi od ovih su jako upoznati i općenito prihvaćaju rasizam iz zloglasne pjesme Rudyarda Kiplinga „Teret bijelog čovjeka“ gdje britanski imperijalisti pozivaju Ameriku da ispuni svoju „civilizacijsku misiju“ preuzevši kolonijalnu odgovornost na Filipinima 20. stoljeća.

No, oni ignoriraju oštri odgovor Marka Twaina koji odbacuje Kiplingove tvrdnje u „Osobi koja sjedi u tami“. Kako kaže slavni američki pisac: „Bili smo podmukli;… slomili smo prevarene i one koji su nam vjerovali; okretali smo se protiv slabih i onih koji nisu imali prijatelje i vjerovali su nam;… oteli smo zemlju i slobodu prijatelju koji nam je vjerovao“.

I tako dalje, i tako redom; ne baš civilizacijska misija, zar ne?

Poput Amerikanaca, Britanci, Francuzi i Rusi su usavršili imperijalno djelovanje, premda ne tako studiozno. Zaista, Twainov udar na carsku Rusiju ništa nije manje osuđujuća kada je rekao da „ona otima Japanu njegovo teško zarađeno, sve plivajući u kineskoj krvi… potom zauzima Mandžuriju, pljačka njena sela i guši veliku rijeku sa nateknutim tijelima bezbrojnih pobijenih seljaka…“

Stoljeće kasnije svjedočimo kako ove imperijalne sile projiciraju svoju moć i nasilje opet i iznova u posljednje dvije decenije. No, ovo nije ponavljanje u skladu sa „prvi put je tragedija, drugi put je farsa“; ovdje su sve tragedija do tragedije.

Predmet šale smo mi ostali koji „sjedimo u tami“, nadajući se opet i opet da će se dobronamjernost izroditi iz obnovljenog nasilja, u vrijeme kada nema dobra iz zlobe, „naših“ i „njihovih“.

Sigurno da je nasilje prirodno, da ne poznaje rasu, vjeru ili naciju, ali masovno organizirano nasilje njeguju neki više od drugih.

Vrijeme je da se zaustavi ludilo činjenja istoga uz očekivanje drugačijeg rezultata. Krajnje je vrijeme da se okonča smiješna politika „šta o“ koja je karakteristika većine odgovora Globalnog Juga na ove prestupe, imajući u vidu da je „Globalni Jug“ u posljednje vrijeme više metaforički od geografskog.

Ništa dobro neće doći iz ukrajinske tragedije, jednako kao što nije bilo ništa dobro iz iračke, afganistanske, sirijske, vijetnamske, filipinske, mađarske, kineske, indijske, alžirske, kongaške, čileanske i bezbrojnih drugih carskih prekoračenja. Niti za žrtve, niti za počinitelje, niti za nas ostale koji „sjedimo u tami“.

Vrijeme je da podignemo pogled i ugledamo svjetlo.