Svoj rat protiv Amerike predsjednik Putin započeo je invazijom Ukrajine. Neovisno o trajanju tog rata i ishodu vojnih operacija, Amerika može unaprijed slaviti. Povratila je poljuljani autoritet neupitnog vođe NATO saveza. Priče o strateškoj autonomiji Europske unije utihnule su zbog očite ovisnosti EU o sigurnosnim jamstvima koje jedino Amerika može dati. Povećana je politička i energetska ovisnost EU o Americi i dobavljačima koji su Americi po volji.

Svoju borbu za opstanak ruske civilizacije Putin je započeo razaranjem onog teritorija na kojem je ta civilizacija začeta.

Premda on i dalje izgleda smireno i odlučno, čini se da je predsjednik Ruske Federacije ipak izgubio živce. Nije izdržao napetost oko Ukrajine i povukao je poteze od kojih najveću korist može imati njegov neprijatelj, prenosi portal Ideje.hr.

Ponajbolji teoretičar međunarodnih odnosa John Mearsheimer je još prije nekoliko godina rekao da je Putin previše pametan da bi pokušao napraviti Veliku Rusiju, kako su mu to pripisivali mnogi na Zapadu nakon što je anektirao Krim i okupirao dijelove Donjecka i Luhanska. Putin je time Zapadu jasno dao do znanja da je proširenje NATO saveza na Ukrajinu neprihvatljivo za Rusku Federaciju, kao što je neprihvatljivo i članstvo Gruzije u NATO-u, i ona to neće dopustiti. Ukrajina je važna za Rusku Federaciju, a za Sjedinjene Države ne tako važna da bi one sudjelovale u ratu za Ukrajinu.

Da ni europski političari nisu spremni ratovati za Ukrajinu, koja je u neprilike zapala dobrim dijelom i zbog njihovog inzistiranja na europskoj orijentaciji Ukrajine, pokazuje se ovih dana. Osim Rusije nitko drugi nije spreman ratovati za Ukrajinu. Ako je svima osim predsjedniku Zelenskom to bilo jasno, zar je doista bilo nužno da se ta odlučnost Rusije demonstrira stvarnom invazijom?

Meni se čini da je uz dodatni diplomatski angažman kombiniran s vojnim snagama za odvraćanje ukrajinske oslobodilačke akcije u Donbasu bilo moguće ostvariti ključni cilj Ruske Federacije: onemogućiti članstvo Ukrajine u NATO savezu. To je, zapravo, i postignuto jer članstvo Ukrajine u NATO savezu doista nije bilo na dnevnom redu. Vještom diplomacijom s vremenom bi bilo moguće postići potpunu eliminaciju te mogućnosti. Putin je, čini se, izgubio živce i odlučio povesti rat čiji je cilj već bio postignut i prije nego što je rat započeo.

Najjači diplomatski instrument koji je Putinu bio na raspolaganju bio je sporazum Minsk II, odnosno rezolucije Vijeća sigurnosti 2202. Ideje o mogućoj neutralnosti Ukrajine počele su se pojavljivati i na Zapadu.

Već priznanjem odmetnutih pokrajina Donjeck i Luhansk odrekao se tog instrumenta. Invazijom Ukrajine olakšao je namjeru Amerike da relativizira važnost Ujedinjenih nacija – gdje Rusija i Kina imaju pravo veta – i da, proizvodeći novi hladni rat, autoritarnim režimima Rusije i Kine suprotstavi savez demokracija i tako nastavi s učvršćivanjem međunarodnog poretka zasnovanog samo na američkim pravilima. Naravno, taj poredak neće biti globalan jer će obuhvaćati samo dio svijeta. Strateški takmaci Sjedinjenih Država bit će izvan tog poretka.

U obrazloženju svoje odluke o napadu na Ukrajinu Putin se pozvao na odredbu članka 51. Povelje UN-a. To je posljednji članak u poglavlju VII Povelje, koje je naslovljeno Mjere u slučaju prijetnje miru, povrede mira ili u slučaju agresije. U članku 51. piše: Ništa u ovoj Povelji ne umanjuje prirodno pravo na individualnu ili kolektivnu obranu u slučaju oružanog napada na člana Ujedinjenih nacija. Svakom razumnom jasno je da se na taj članak mogla pozvati Ukrajina nakon što su vojnom silom okupirani dijelovi njezinog teritorija 2014. godine.

I svakom je, dakako, jasno da Ukrajina sama ne bi mogla realizirati to pravo, odnosno osloboditi te teritorije. Rusija, koja nije bila oružano napadnuta, pozvala se na taj članak kao na opravdanje svog preventivnog rata. Kao što su Sjedinjene Države 2003. godine pokrenule invaziju Iraka pozivajući se na zaštitu američkog načina života. Putin, zapravo, želi djelima pokazati da i Rusija može nekažnjeno kršiti međunarodno pravo onako kako su to Sjedinjene Države često činile. Namjera da se imitira ono najgore što je Amerika učinila naslućuje se u Putinovom negativnim emocijama nabijenom pozivu ukrajinskom narodu da se pobuni protiv narkomana i nacista u Kijevu.

Glasnogovornica ruskog Ministarstva vanjskih poslova rekla je da je jedan od ciljeva specijalne vojne operacije u Ukrajini „sadašnje djelatnike marionetskog režima privesti odgovornosti za zločine protiv mirnih stanovnika“. Na osnovi toga može se naslutiti da je Putin predsjedniku Zelenskom namijenio sudbinu Sadama Huseina ili Moamara el Gadafija koji su, kako je poznato, bili svrgnuti provedbom zapadnih specijalnih operacija u Iraku i Libiji, koje nije sankcioniralo Vijeće sigurnosti UN-a.

Putin je propustio priliku da diplomatskim sredstvima postigne željene rezultate i da pokaže državničku superiornost u odnosu na Sjedinjene Države koje su, pozivajući se i na netočne obavještajne podatke, poduzimale ratove po izboru u kojima su karakterno nezreli operatori sustava za upravljanje dronovima često neselektivno ubijali civile gotovo samo radi zabave.

Odluku na napadne Ukrajinu Putin je donio nakon što je Zapad napokon pristao pregovarati o sigurnosnim pitanjima koja je Rusija više od dvadeset godina bezuspješno pokušavala staviti na dnevni red. Premda su ultimativni zahtjevi Moskve otklonjeni, iskazana je spremnost za raspravu o onome što Rusija smatra važnim za svoju nacionalnu sigurnost.

Time su stvorene pretpostavke da se diplomatskim pregovorima dođe do uspostave nove strateške nuklearne ravnoteže između Rusije i Amerike, čime bi i deklarativno bio potvrđen status Rusije kao svjetski relevantne sile. NATO je, nakon višegodišnjeg ignoriranja Rusije i zanemarivanja odredaba Temeljnog akta o međusobnim odnosima, suradnji i sigurnosti između NATO-a i Ruske Federacije potpisanog u Parizu 1997. godine, pristao obnoviti rad Vijeća za suradnju NATO – Ruska Federacija te time otvoriti mogućnost za novi pokušaj izgradnje davno izgubljenog uzajamnog povjerenja. I u OESS-u su zapadni partneri, vjerojatno pod dojmom koncentracije ruskih vojnih snaga duž granica Ukrajine, odlučili prekinuti iritantno ignoriranje svega što su na sastancima različitih razina te organizacije predlagali predstavnici Ruske Federacije.

Činilo se, dakle, da se naziru rezultati dugotrajnih ruskih diplomatskih nastojanja. I baš tada je Putin odlučio krenuti u osvajanje Ukrajine. Izgleda kao da je iz inata odlučio pokazati da on može biti i gori od onoga kakvim su ga portretirali nedobronamjerni zapadni mediji kad god bi došlo da napetosti u odnosima između Ruske Federacije i Amerike.

Putinovu zabrinutost zbog širenja NATO-a na istok i zbog razmještanja NATO-ovih vojnih potencijala duž granica s Rusijom mogli bismo smatrati opravdanom. No, njegovo spominjanje Slovenije, Hrvatske, Crne Gore, Sjeverne Makedonije i Albanije kao primjera nedopustivog širenja NATO-a koje predstavlja prijetnju nacionalnoj sigurnosti Rusije teško da bismo mogli smatrati racionalno utemeljenim argumentom. Neprestano uspoređivanje s Amerikom kod Putina je, očito, stvorilo frustraciju.

Amerika cijeli svijet smatra svojom sferom utjecaja pa pozvana ili nepozvana intervenira u različitim sukobima ističući svoju odgovornost vodeće svjetske sile. Koliko god da se Putinova Rusija pokazala sposobnom projicirati moć i izvan svojih granica, kao što je to bilo u Siriji, ona ipak nije ravnopravna Americi.

Stoga se Putinova frustracija američkom globalnom nadmoći sve jasnije iskazuje kao isključivo destruktivna djelatnost na onemogućavanju  ulaska u euroatlantske integracije i onim zemljama koje ni na koji način ne mogu biti prijetnja sigurnosti Rusije. I ondje ratujući protiv Amerike i radeći na organizaciji neuspjelih državnih udara, ruska vlast učinila je sve da građani Sjeverne Makedonije i Crne Gore imaju jake razloge da Rusiju smatraju svojim neprijateljem.

Rusko razmetanje vojnom silom navelo je vlasti Finske i Švedske na razmišljanje o mogućem učlanjenju u NATO. Ruski odgovor bila je zloslutna prijetnja da to ne smiju činiti, a učinak te prijetnje bit će samo ubrzanje provedbe procedura koje će dovesti do ulaska tih dviju zemalja u NATO. Provladini mediji u Moskvi, u očekivanju uspješne provedbe ´denacifikacije´ Ukrajine, već su počeli najavljivati moguću rusku denacifikaciju Europe. Svi ti potezi samo pridonose homogenizaciji NATO saveza i povećanju odlučnosti europskih zemalja da se suprotstave Rusiji. Prijetnje nacionalnoj sigurnosti Rusije bit će samo povećane zbog pogrešnih strateških odluka predsjednika Putina koje, utemeljene u njegovoj zamisli o pokazivanju snage, dovode do učinaka upravo suprotnih onome što je on htio postići.

Kompletan tekst pročitajte OVDJE.