Piše: Ensar Eminović (IGES.ba)

Iz geopolitičkih dešavanja opisanih u ovom tekstu, te promjena u odnosima SAD i EU koje su uslijedile kao posljedica tih dešavanja, pouku mogu izvući i one države koje očekuju pomoć EU u rješavanju svojih problema, posebno države Zapadnog Balkana. Uprkos činjenici da je EU ekonomski div, ona je ipak još uvijek vojno slaba.

Uvod

Jedan od najvažnijih odnosa unutar postojećeg međunarodnog sistema jeste odnos između Sjedinjenih Američkih Država i Kine. Mnogi analitičari, državnici i diplomate, kao što su bivša američka državna sekretarka Hillary Clinton i Clark Randt, bivši američki ambasador u Kini sa najdužim mandatom na toj funkciji (2001. – 2009.) opisivali su odnos dvije države kao najvažniji svjetski bilateralni odnos 21. stoljeća.

Nakon okončanja hladnog rata, SAD su postale vodeća svjetska sila. Njenu dominaciju unutar međunarodnog sistema uzdrmao je meteorski uspon Kine. Stoga je jedan od najvećih izazova savremenog doba rapidan rast i jačanje Kine, odnosno njen uspon prema statusu regionalnog hegemona, što direktno afektira i podriva interese i dominaciju SAD u istočnoj Aziji i utječe na sigurnosnu strukturu cjelokupne azijsko-pacifičke regije.

Zbog toga su SAD u posljednjih par decenija osmislile niz strategija sa ciljem obuzdavanja Kine i zadržavanja statusa quo u tom regionu. Eventualni oružani sukob između SAD i Kine doveo bi do tektonskih poremećaja globalnog balansa snaga i ugrozio svjetski mir, a iz toga bi proizašao potpuno novi svjetski poredak u kojem ne bi moglo biti neutralnih.

Zašto Kina?

U posljednje četiri decenije Kina je doživjela fascinantan rast i razvoj, koji je zasigurno bez presedana u historiji. Do kraja sedamdesetih godina 20. stoljeća Kina je bila izolirana, siromašna i umnogome zaostala država. Tada je na funkciju vrhovnog vođe Kine došao Deng Xiaoping koji je svoju politiku usmjerio na ekononski razvoj zemlje, pokrenuo tržišne reforme, industrijalizaciju, te počeo intenzivno ulagati u obrazovanje i razvoj intelektualnih, tehnoloških i ekonomskih kapaciteta. Kina se tada također počela otvarati za međunarodnu trgovinu, strana ulaganja i transfer tehnologija, što joj je omogućilo pristup međunarodnim tržištima i proizvodima, kao i edukaciju i stručna osposobljavanja ljudi. U međunarodnim odnosima, Kina je također počela voditi pragmatičnu vanjsku politiku, uspostavivši diplomatske odnose između Pekinga i Washingtona (čime su prekinute dotadašnje veze između SAD i Tajvana).

Time su SAD priznale Narodnu Republiku Kinu. Kao rezultat tog političkog pragmatizma, od 1980. godine ekonomski odnosi između ideoloških suparnika počeli su se rapidno razvijati. I prema drugim akterima na međunarodnom planu Kina je počela voditi politiku “strateške fleksibilnosti”, pod čime se podrazmijevalo postojanje okvira unutar kojega je mogla samostalno određivati stepen interakcije sa pojedinim državama. Osim toga, u skladu sa dekretom Deng Xiaopinga, Kina je slijedila politiku neeksponiranja u međunarodnim odnosima kako bi ostala “izvan radara” dok se ne modernizira i ne ojača. Pri tome, Kina se pridržavala načela svog vođe koje u doslovnom prijevodu glasi “prikrij svjetlost i prikupljaj snagu”.

Već nakon tri decenije od usvajanja tržišnih reformi i otvaranja prema svijetu, Kina je doživjela preobrazbu u naprednu, modernu i otvorenu svjetsku silu, sa najbrže rastućom ekonomijom na svijetu čija se prosječna stopa rasta kretala oko deset posto.

U tom peridodu više od 400 miliona ljudi izvučeno je iz siromaštva. Prosječni dohodak se povećao gotovo sedam puta. Postala je jedan od glavnih pokretača svjetske ekonomije. U 2010. godini pretekla je Japan i postala druga najveća ekonomija na svijetu, odmah iza SAD. Neke procjene govore da bi do 2028. godine Kina mogla preteći SAD i postati najveća svjetska ekonomija, a da do 2035. godine ima dobre šanse da udvostruči veličinu svoje ekonomije, odnosno bruto domaći proizvod i dohodak po glavi stanovnika.

Ova transformacija Kine u ekonomsku silu omogućila je Pekingu da razvije i vojnu moć. Snažnu proizvodnju, koja je osnova kineske ekonomije, pratilo je jačanje vojne sile. Osim toga, nakon decenija neeksponiranja na međunarodnom planu, što je bio rezultat dobro osmišljene, dugoročne, fleksibilne, strpljive i neupadljive vanjske politike, Kina je došla u poziciju da uzme aktivno učešće na međunarodnoj sceni. Drugim riječima, zahvaljujući ekonomskim, vojnim i diplomatskim uspjesima, Kina je osigurala poziciju da se nadmeće za globalno vodstvo. Pri tome, nastojala se prikazati kao odgovoran međunarodni akter, stalno potencirajući da je predana mirnoj koegzistenciji, saradnji i dijalogu, da teži harmoničnom društvu i svijetu, te da njen ekonomski razvoj i rast vojne moći ne predstavljaju prijetnju nikome.

Počela se uključivati u multilateralne saveze koje je dugo izbjegavala, te je zaključila sporazum o slobodnoj trgovini s ASEAN-om. Sve to je radila koristeći tzv. “diplomaciju osmijeha”, što je susjednim zemljama odagnavalo strah od rasta njene moći, olakšalo građenje partnerskih odnosa i jačanje trgovinskih veza.

Korjenita promjena dugogodišnje vanjsko-političke paradigme počela je dolaskom predsjednika Xi Jinpinga, koji je odlučio Kinu vratiti u epicentar svjetskih zbivanja. On je počeo glasno iznositi stavove da Kina mora igrati važnu ulogu u izgradnji globalnog sistema, da je došlo vrijeme da Kina preuzme centralno mjesto u svijetu, te da bi Kina trebala predvoditi međunarodnu zajednicu u izgradnji pravednijeg i razumnijeg novog svjetskog poretka.

Najavio je i da će Kina do polovine 21. stoljeća postati globalni lider. Njegove izjave su izazvale zabrinutost u mnogim svjetskim centrima, posebno u SAD. Protumačene su kao najava obnove kineske historijske ideje sinocentrizma, prema kojoj Kina predstavlja centar civilizacije ili centar svijeta, te stoga ima superioran status u odnosu na druge zemlje. Realizacija te ideje, između ostalog, podrazumijeva vraćanje nadmoći koju je Kina imala prije uplitanja Zapada, ponovnu uspostavu kontrole na teritorijama koje smatra dijelovima “velike Kine”, kao što su npr. Tibet i Tajvan, te ponovno uspostavljanje sfere utjecaja ne samo duž njenih granica već i na okolnim morima i ostrvima.

Kako bi demonstrirala svoju naizgled benevolentnu politiku, ojačala diplomatske veze i osigurala prirodne resurse neophodne za daljnji ekonomski razvoj, Kina je počela nuditi velikodušnu pomoć, prvo zemljama u svom regionu, a onda i šire. Trgovinske veze su praćene donacijama i direktnim ulaganjima.

Najočitiji primjer i okosnicu te politike predstavlja inicijativa nazvana “Pojas i put” (prvobitno nazvana “Jedan pojas, jedan put”).

To je globalna strategija infrastrukturnog razvoja kojom Kina nastoji uspostaviti gustu infrastrukturnu mrežu od istočne Azije preko Afrike do zapadne Evrope, s ciljem trgovinske i investicijske integracije država, u kojoj bi ona bila glavni centar i diktirala pravila igre. Može se reći da inicijatva “Pojas i put” predstavlja sinocentričnu viziju globalizacije utemeljenu na drevnom Putu svile, odnosno jednu vrstu geopolitičke zavjere. Ona Pekingu služi kao instrument uspostave nadzora nad ekonomskim tokovima, širenja političkog utjecaja i jačanja kineske mehke moći na regionalnom i globalnom planu, budući da podrazumijeva ulaganja u gotovo 70 zemalja i međunarodnih organizacija.

Naime, ova inicijativa naizgled ima za cilj da poboljša industrijske i proizvodne kapacitete zemalja domaćina tako što će širiti i jačati glavne transportne i energetske koridore, uključujući luke, željeznice, komunikacije, električnu energiju i cjevovode. Na taj način se otvaraju nove trgovinske rute kako bi kineski proizvodi mogli puniti police država uključenih u ovu inicijativu u narednim decenijama. Također, ova inicijativa ima i jednu stratešku komponentu – na ovaj način Kina želi osigurati dotok strateških sirovina poput energenata i minerala neophodnih za održavanje njene rastuće ekonomije. Osim toga, finansiranje infrastrukturnih projekata u drugim državama temeljeno je na kreditima, a ne donacijama. To znači da bi državne kineske kompanije, u slučaju da strane vlade ne budu u mogućnosti otplatiti kredite, mogle postati vlasnik njihovih rudnika, naftovoda, elektrana, telekoma, itd.

Jedan od pokazatelja da je Kina spremna odlučnije promovirati svoje interese na međunarodnoj sceni, pa čak i vojno parirati SAD-u, jeste uspostava prve prekookeanske vojne baze u Džibutiju 2017. godine. To se može smatrati i simboličnom porukom SAD-u da se Kina strateški odlučnije pozicionira na Afričkom rogu i Indijskom okeanu, odakle može brzo vojno reagovati na dijelovima Afrike i Bliskog istoka u koje je investirala milijarde dolara i gdje ukupno živi i radi oko milion Kineza.

Promjena vanjsko-političke paradigme Kine najvidljivija je na području istočne i jugoistočne Azije gdje Peking pokazuje iznimnu nepopustljivost u teritorijalnim sporovima u Istočnom i Južnom kineskom moru koje je proglasio središnjim vanjsko-političkim interesima. Kina “polaže historijsko pravo” na pomorska područja u tom regionu koja su bogata naftom, plinom i ribljim fondom te svojata pojedina ostrva, kao što su Paracel i Spratly, odnosno Senkaku u Istočnom kineskom moru koje kontrolira Japan. Osim toga, Kina je rezolutno odbacila presudu Međunarodnog suda u Haagu kojom je utvrđeno da ona nema historijsko pravo na Južno kinesko more. Na taj način je demonstrirala odlučnost da se suprotstavi međunarodnim normama koje smatra protivnim svojim nacionalnim interesima.

Kina je također shvatila da ukoliko želi postati svjetska sila mora modernizirati i reformirati svoje oružane snage. Stoga je počela ulagati ogromna sredstva u savremene vojne tehnolgije, razvoj precizno navođenih projektila, modernih bojnih brodova i aviona, kao i obuku ljudstva. Vojni budžet je godinama rastao, uz dvocifrene stope rasta na godišnjem nivou, tako da je zvanično postao drugi u svijetu, odmah iza SAD. Prema štokholmskom Međunarodnom institutu za istraživanje mira, u periodu između 2009. i 2019. godine, američki izdaci za odbranu su pali za 15% dok su se kineski povećali za 85%.

Ono što još više zabrinjava SAD jesu podaci obavještajnih agencija da su kineski izdaci za vojne svrhe barem upola veći od zvaničnih podataka jer ne obuhataju izdatke za istraživanje i razvoj, kao ni za paravojne snage koje nisu beznačajne. Zvanični kineski planovi govore da bi do polovine ovog stoljeća kineske oružane snage trebale postati prvorazredna svjetska sila. Naravno, to neće biti moguće ostvariti ukoliko Kina ne istisne SAD kao dominantnu silu u Aziji, što je prepoznato i u Washintonu. Kina se definitivno pozicionirala kao izazivač dominacije SAD unutar azijsko-pacifičkog regiona.

Njeni postupci u Južnom i Istočnom kineskom moru, provokativne akcije prema susjedima, izostanak stroge primjene sankcija protiv Sjeverne Koreje, kao i njena sveukupna vanjska politika koja odražava težnje da ostvari dominaciju nad svim područjima koje Peking smatra zonama od posebnog nacionalnog interesa, predstavljaju jasan indikator da ona ima aspiracije da zauzme vodeću poziciju u Aziji, od istoka preko jugoistoka pa sve do zapada tog kontinenta. Iako je predsjednik Xi Jingping više puta iznosio stav da Kina  nikada neće težiti hegemoniji, bez obzira koliko snažna postala zbog svoje moći, veličine i geografskog položaja, Kina je hegemon gotovo po definiciji.

Na osnovu navedenog može se zaključiti da Kina želi da ostvari utjecaj koji je srazmjeran njenoj rastućoj ekonomskoj, političkoj i vojnoj moći, počevši od situacije u regionu gdje nastoji uspostaviti poredak koji je u skladu sa njenim nacionalnim interesima i preferencama. U međuvremenu, SAD nastoje da očuvaju poredak uspostavljen nakon Drugog svjetskog rata za koji vjeruju da je osiguravao relativni mir i prosperitet u Aziji, a koji je istovremeno služio i njihovim interesima. Očigledno je da se ove dvije paradigme sukobljavaju u Južnom kineskom moru, gdje neki analitičari nagovještavaju novi hladni rat koji bi mogao prerasti čak i u otvoreni vojni sukob sa nesagledivim posljedicama.

Kompletan tekst pročitajte OVDJE.