Hikmet Karčić: Evropska desnica u društvu Rusije i Kine podržava srpske secesioniste u BiH

Piše: Hikmet Karčić, Haaretz

Početkom aprila 1992. godine moj je otac zgrabio torbu i spakovao svoju i maminu fakultetsku diplomu, njihove lične dokumente i porodične foto albume. Na osnovu priča o iskustvu naše porodice tokom Drugog svetskog rata, otac je znao da su lični dokumenti i porodične fotografije najvažnije stvari koje treba čuvati u vremenima neizvesnosti. Za svaki slučaj.

Na dan 1. marta te godine građani Bosne i Hercegovine glasali su za nezavisnost od Jugoslavije. Tada sam imao četiri godine. Moji roditelji i ja smo živjeli u stanu u naselju Dobrinja koji je izgrađen za vrijeme Zimskih olimpijskih igara u Sarajevu 1984. godine.

Dobrinja je tada bila idilično naselje. Mjesto u kojem su mladi parovi različitih etničkih zajednica živjeli jedni uz druge i odgajali svoju djecu, Dobrinja je bila savršen primjer mirnog suživota u Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji.

Atmosfera u susjedstvu je, međutim, počela da se mijenja 1980-ih, kada su Slobodan Milošević, vođa jugoslovenskog režima, i njegov glasnogovornik bosanskih Srba, Radovan Karadžić, odlučili podijeliti Bosnu i Hercegovinu, na štetu desetina hiljada života Bošnjaka Muslimana i bosanskih Hrvata.

Naš kraj se nalazio u blizini aerodroma i bio je od strateškog značaja za Vojsku Jugoslavije, koja se skoro preko noći pretvorila u moćnu srpsku vojnu silu. Predvođeni Karadžićem, koji je kasnije osuđen za genocid, naoružane milicije SDS-a postavile su barikade po cijelom gradu - od kojih se jedna nalazila na glavnom putu od Dobrinje prema centru grada.

Ljudi su se počeli plašiti jedni drugih i držali su se uglavnom svojim kućama. Ubrzo su moji roditelji shvatili da je većina naših komšija Srba otišla. Porodice su preselili na sela ili u Srbiju, govoreći da idu kod bolesne bake ili na odmor. Samo je jedan od kolega upozorio moju majku da napravi zalihe hrane za svoje troje male djece. "Stvari bi mogle postati loše", rekao joj je.

I jesu.

Trideset godina kasnije, Milorad Dodik, bosanski Srbin, član tročlanog predsjedništva zemlje, poziva na secesiju entiteta bosanskih Srba u Bosni i Hercegovini koji se zove "Republika Srpska".

Dodik je u protekloj deceniji postao nadaleko poznat po svojoj antibošnjačkoj retorici, negiranju genocida i sličnim političkim stavovima. Uz podršku Srbije i Ruske Federacije, Dodik se uspio pozicionirati kao ključni destabilizator u regionu. Osim toga, gajio je sve bliskije veze s krajnje desnim nativističkim liderima u Evropi.

Posljednjih mjeseci pojačana je Dodikova prijeteća i retorika mržnje, što je rezultiralo najgorom političkom krizom u zemlji od kraja rata.

Nedavno je najavio da će se bosanski Srbi povući iz državnih institucija i obnoviti vojsku bosanskih Srba – vojnu snagu odgovornu za opsadu Sarajeva i genocid u Srebrenici, kao i masovne grobnice, zatočeničke centre i logore za silovanje koji su karakterizirali bosanski rat.

Ovim prijetnjama Dodik je prešao crvenu liniju. Takve akcije mogle bi brzo zapaliti sukobe u cijelom regionu, ugroziti mir i stabilnost koji su mukotrpno građeni u posljednjih 30 godina.

Visoki predstavnik Christian Schmidt, najviši diplomata međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini, upozorio je da se zemlja suočava s najgorom "egzistencijalnom prijetnjom u poslijeratnom periodu". On je pozvao međunarodnu zajednicu da obuzda separatističke prijetnje bosanskih Srba.

Njegov izvještaj, koji je trebao biti pročitan pred Vijećem sigurnosti UN-a, skinut je s dnevnog reda pod pritiskom Rusije.

S obzirom na to da je Evropska unija podijeljena i nesposobnija nego ikad, a Sjedinjene Američke Države preokupirane Kinom, Bosna i Hercegovina se ponovo našla na političkoj periferiji. A nedavno se još jedan krajnje desničarski nativistički lider, mađarski premijer Viktor Orban, počeo petljati u krizu. Orban je najavio da će Mađarska blokirati sve poteze EU da sankcionira Dodika i naveo da će pružiti 100 miliona eura pomoći tom entitetu.

Zašto? Odgovor leži u govoru Orbana u Budimpešti, koji je tvitao njegov portparol Zoltán Kovác. Na pitanje o Bosni, Orban je odgovorio: "Izazov s Bosnom je kako integrirati zemlju s 2 miliona muslimana".

Nije iznenađujuće da Dodik ima dugogodišnje veze s drugim ekstremno-desnim evropskim političarima poznatim po svom neprijateljstvu prema muslimanima, od austrijske Slobodarske partije do francuske Marine Le Pen.

Nekoliko predstavnika njene stranke prisustvuje događaju u nedjelju u Banjoj Luci, povodom obilježavanja 30 godina od osnivanja entiteta – u stvari, proslavljajući rezultat etničkog čišćenja i genocida bosanskih Srba. Njima će se pridružiti ruski ambasador i zamjenik kineskog ambasadora. U ironičnom i razotkrivajućem tvitu, jedan od francuskih krajnje desničarskih zvaničnika izjavio je da su došli kako bi pokazali svoju posvećenost "miru" i "poštovanju identiteta naroda".

Američki jevrejski novinar Peter Maass koji je, kao dopisnik Washington Posta, posjetio srpske koncentracione logore u Bosni 1992. godine, napisao je kasnije u svojoj knjizi Voli bližnjeg svog:

"Sada sam svjesniji krhkosti međuljudskih odnosa i svjesniji šta znači biti Jevrej. To sam naučio od muslimana Bosne, koji su napravili dvije fatalne greške. Smatrali su da više nije važno biti manjinska grupa u civiliziranoj Evropi, i mislili su da je divlja zvijer pripitomljena. Nisu shvatili da, iako osoba može pridavati malo važnosti svojoj vjeri, drugi ljudi jednog dana mogu to početi opažati; a samo zato što se vaše društvo čini stabilnim ne znači da će uvijek biti tako".

Na kraju, sve se svodi na najprimitivniji oblik biopolitike, odnosno kulturnog esencijalizma. Muslimanski identitet Bošnjaka - koji može biti tek toliko pobožan koliko je pobožno pojesti Baklavu na Bajram - poruka je da nismo dobrodošli u Dodikovoj i Orbanovoj ideji Evrope.

Prije nekoliko dana, moja supruga i ja smo skenirali naše lične dokumente i porodične fotografije i ostavili ih u "cloud".

Ko zna šta donosi sutra?

Za svaki slučaj.

 

Komentari (0)

Još uvijek nema komentara. Postavite prvi komentar!

Ostavi komentar