Pišu: Ahmed Kico i Abdulah Daul, za Bosnian News Service (INS)

S obzirom na aktuelna politička, sigurnosna i ukupna društvana kretanja u Bosni i Hercegovini koja za cilj, pored ostalog, imaju rušenje ustavnog poretka naše države, te raspakivanje i razaranje Dejtonskog mirovnog sporazuma, sasvim je logično pitanje zašto i čemu rasprave o bosanskom jeziku kao jednom od segmenata bosanskohercegovačkog identiteta i državnosti Bosne i Hercegovine?!

Pitanje identiteta u Bosni i Hercegovini postalo je posebno važno nakon Dejtonskog sporazuma, budući da su segmenti kulturnog identiteta ( vjera, nacija, jezik, spomenici duhovne i materijalne kulture i dr.) postali gotovo prioritetne mete hibridnog djelovanja protiv Bosne i Hercegovine. Kroz različite forme ( najčešće kroz medijske operacije), sa različitih nivoa i iz različitih institucija kontinuirano se osporava sve što potvrđuje ili afirmira bosanskohercegovački identitet, napose državu, građane i demos (politički narod).

Aktuelna situacija

Hibridno djelovanje prema i protiv bosanskog jeziku posebno je intenzivno u zadnjih petnaestak godina, kako u BiH, tako i u susjednim zemljama. Pored ostalog, hibridnost se ogleda u fabriciranju i falsificiranju činjenica ( zaogrnutih navodnim naučnim i stručnim istraživanjima) da „bosanski jezik uopće ne postoji“, te da je to „bošnjački jezik“ ili pak „jezik bošnjačkog naroda.“

U vezi s navedenim, značajna su i znakovita nastojanja pojedinih zvaničnika vlasti sa nivoa Bosne i Hercegovine da se osudi i zaustavi hibridno djelovanje, ponajprije institucija u entitetu Republika Srpska, koje već duže od jedne decenije u obrazovnom sistemu ovog bosanskohercegovačkog entiteta  nastoje da  nametnu naziv „jezik bošnjačkog naroda" umjesto bosanski jezik. Na taj način najviše ispaštaju djeca povratnika, s tim da takva praksa direktno krši Dejtonski mirovni sporazum, odnosno Ustav Bosne i Hercegovine, ljudska prava, a posebno Konvencija Ujedinjenih nacija o pravima djeteta.

Treba podsjetiti da je Ustavni sud Bosne i Hercegovine zaključio da je pravo svakog konstitutivnog naroda i ostalih da jezik kojim govore nazovu imenom kojim žele te da vlasti u entitetu Republika Srpska nemaju pravo određivati ime jezika kojim govore Bošnjaci. Također, Osnovni sud u Srebrenici je 2017. godine presudio u korist roditelja i djece iz Konjević Polja, čime je potvrđeno njihovo pravo da maternji jezik zovu bosanski, da se u procesu obrazovanja koriste nastavnim udžbenicima na bosanskom jeziku te da ga koriste u procesu obrazovanja.

Institucija ombudsmena za ljudska prava BiH je 2016. godine dala preporuku da se preduzmu neophodne mjere kako bi se osigurao ravnopravan tretman djece u školama u entitetu RS u pogledu nazivanja maternjeg jezika naglašavajući da nema prihvatljivog opravdanja za različito postupanje u tvorbi naziva jezika. Tog stava bio je i tadašnji šef Misije OSCE-a u BiH Bruce Berton koji je u pismu upućenom potpredsjedniku entiteta RS, naveo da u skladu sa odlukom Ustavnog suda BiH Bošnjaci imaju pravo nazvati jezik kojim govore po vlastitom izboru. „Neujednačena primjena terminologije, kako je utvđeno odredbama člana 7 Ustava RS, tj. korištenje pojma „jezik bošnjačkog naroda" bez primjene istovjetnog pojma na jezik srpskog i hrvatskog naroda, predstavlja diskriminaciju i kršenje međunarodnog prava“, navodi se u pismu šefa Misije OSCE-a u BiH.

Aktualne naučne i stručne rasprave o bosanskom jeziku, a posebno njegovo negiranje kao ukupnog identiteta Bosne i Hercegovine, pored ostalog, pokazuju da je hibridno djelovanje protiv Bosne i Hercegovine i u ovoj oblasti poprimilo zabrinjavajuće razmjere. Prema istraživanjima Sanjin Kodrića „nametanjem naziva "bošnjački jezik" falsificiraju se brojne nepobitne historijske činjenice, počev od srednjeg vijeka pa nadalje, uključujući i to da je upravo bosanski jezik bio zvanični jezik u Bosni i Hercegovini sve do 1907. godine, kad je zabranjen zbog jačanja i unutarbosanskih i izvanbosanskih nacionalizama, kojima je i tada, kao i danas, bosanski jezik bio naročita smetnja. Kad bi, pak, Bošnjaci kojim slučajem pristali na naziv "bošnjački jezik", tad bi i sami izbrisali svoj cjelokupni jezički identitet i njegovu historijsku utemeljenost, a što bi negatorima bosanskog jezika do kraja olakšalo njihovo ustrajno nastojanje da bosanski jezik konačno proglase "nepostojećim", "lažnim" i "izmišljenim". Uostalom, bosanski jezik svojim maternjim jezikom i u historiji i danas smatrali su i smatraju mnogi drugi žitelji Bosne, zbog čega je također negiranje bosanskog jezika upravo negiranje ukupne historijske činjeničnosti i realnosti Bosne kao takve.“

U vezi s navedenim, na prostoru entiteta F BiH i gotovo svih njenih kantona, kao i u institucijama, agencijama i medijima na nivou Bosne i Hercegovine nedovoljno pažnje posvećuje se očuvanju, daljem standardiziranju i razvoju bosanskog jezika. Jer, bosanski jezik u medijima i naznačenim institucijama, pa čak i u svakodnevnom govoru,  u mnogome je zatrpan mnoštvom kroatizama, orijentalizama, srbizama, germanizama i drugim izmima zbog kojih se ne vidi suština, vrijednost, značaj i ljepota bosanskog jezika. Na taj način, svjesno ili nesvjesno, ide se na ruku osobama, grupama ili institucijama ( u i van BiH) koje vode hibridne operacije protiv bosanskog jezika. Isto tako, ovakva praksa ne realizuje norme bosanskog jezika koje su definisane i propisane u naučno standardiziranim dokumentima kao što su rječnici, gramatika i pravopis bosanskog jezika.

Javnosti u Bosni i Hercegovini poznato je da se bosanski jezik značajnim dijelom standardizirao kroz izradu i objavljivanje Gramatike bosanskog jezika (Dž. Jahić, S. Halilović, I. Palić), Pravopisa ( S. Halilović), te određenog broja rječnika bosanskog jezika  od strane različitih autora ( Dž. Jahić; S. Halilović, A. Šehović, I. Palić; I. Čedić, H. Hajdarević, S. Kadić, A. Kršo, N. Valjevac; A. Isaković i dr.). Čini se da su različita kvaliteta, dostupnost i cijena konkretnih rječnika bosanskog jezika, zapravo glavni problemi i poteškoće  u kontinuiranoj primjeni, očuvanju i razvoju bosanskog jezika, osobito kod učenika, studenata, u akademskoj zajednici, pa i u ukupnom javnom diskursu. Na te pojave kontuinirano upozoravaju akademici Abdulah Sidran i Esad Duraković, kao i određen broj drugih naučnih i javnih radnika.

Imajući u vidu navedeno, određen broj građana Bosne i Hercegovine je tokom prošle i ove godine uputio kritike i zahtjeve nadležnim zastupnicima, agencijama (FENA), pa i Institutu za jezik Sarajevo da se bosanski jezik u medijima, političkoj i ukupnoj javnoj komunikaciji zaštiti od daljeg negiranja,  uz primjenu utvrđenih standarda našeg jezika.

Pored ostalog, građani ističu da su pojedini političari i određeni mediji jedni od najvećih uzurpatora bosanskog jezika.Naglašavaju da kada gledaju programe pojedinih TV kuća u BiH, uočavaju razgovor dvoje Bošnjaka. Pitanja postavlja istaknuta novinarka, pri čemu u komunikaciji koristi termin „glede“. Na pitanje građana jesu li je tom terminu naučili njeni preci ili neko drugi, odgovorna novinarka prihvatila je argumentovanu kritiku, tako da više ne koristi termin "glede".

S druge strane, zastupnik u Parlamentu BiH, svojski se trudi da istakne termine kao što su glede, dužnosnik, diljem, obnašanje itd. Pred građanima Rječnik bosanskog jezika u kome ne mogu da pronađu termine kao što su glede, dužnosnik, s tim da se u Rječniku bosanskog jezika navodi da je ova potonja riječ iz hrvatskog jezika. Također, zastupnica u Parlamentu BiH, u svom govoru kontinuirano naglašava da „obnaša neku dužnost“. Korištenje ovakvog jezika kod građana izaziva čuđenje, pa zbog toga u nevjerici postavljaju pitanje: kakav je ovo jezik, nismo mi ovo učili“?!. Šta li će tek reći djeca iz Konjević Polja, Večića i drugih mjesta entiteta RS, čiji roditelji se godinama bore za priznanje i očuvanje bosanskog jezika?!. U isto vrijeme, FENA objavi da se u Travniku sastao Županijski odbor neke stranke, pri čemu koriste antiustavan termin. Građani pišu predstavnicima stranaka da napišu demanti, na što oni odgovaraju, „ko će to, hajde bogati“.

Kako i šta dalje?

U kontekstu hibridnog djelovanja protiv bosanskog jezika na prostoru entiteta RS,  svakako su važne preporuke Envera Kazaza koji, između ostalog, ističe da „kada se ima u vidu nacionalistička histerija i paranoja u kojima se problem imenovanja jezika u nastavnom procesu u Republici Srpskoj s pravnog i političkog područja prebacuje u prostor identitarnog simboličkog imaginarija i ideologije, onda u prvi plan izbija nemoć bošnjačkih političkih i akademskih elita da zaštite prava djece u institucijama sistema u skladu sa zakonskim procedurama.

Te su elite davno morale organizirati podnošenje individualnih i kolektivnih tužbi protiv diskriminatorskih institucija Republike Srpske. Na taj način bi se u ravni prava pokazala sva nakaznost ideoloških i političkih praksi u entitetu premreženom Karadžićevim ideološkim naslijeđem koje se zabranom imenovanja bosanskog jezika operacionalizira u obrazovnom sistemu. Da su takve tužbe podnesene na vrijeme, umjesto halabuke akademskih nacionalista danas bi pred Evropskim sudom za ljudska prava u Strasbourgu već bile izrečene presude u kojima bi Republika Srpska i na međunarodnom planu bila prokazana kao diskriminatorski politički sistem“.

U vezi s navedenim, osobito naučnog, političkog i pravnog aktivizma na pitanjima obrazovnog sistema u entitetima Bosne i Hercegovine, pa i na pitanju bosanskog jezika u entitetu Republika Srpska, veoma je znakovita i ohrabrujuća presuda Vrhovnog suda ovog entiteta koja je saopštena početkom decembra 2019. godine. Kako su prenijeli mediji u BiH, „Vrhovni sud RS-a je donio presudu u kojoj je potpuno uvažio tužbu tužitelja i zahtjeve učenika i roditelja bošnjačke nacionalnosti Vrbanjci, Kotor Varoš, odnosno učenika koji su pohađali OŠ Sveti Sava u Kotor Varošu“. Pored ostalog, u presudi se navodi da je "Vrhovni sud na nesumnjiv i nesporan način utvrdio da su ta djeca bila diskriminisana, da su imala pravo na nacionalnu grupu predmeta, da se prema njima nejednako postupalo u odnosu na drugu djecu u RS, pa je Vrhovni sud RS-a naložio da se u tuženu školu uvede nacionalna grupa predmeta Bosanski jezik i književnost, Priroda i društvo, Historija, Geografija, kao i da se ti predmeti izučavaju po Bosanskom nastavnom planu i programu iz Zeničko-dobojskog kantona u FBiH, pošto je taj kanton geografski najbliži Kotor Varošu".

Pored navedenog, za građane Bosne i Hercegovine koji govore bosanski jezik svakako su ohrabrujuće izmjene i dopune Ustava Posavskog kantona, budući da su na sjednici Skupštineovog kantona koja je održana 16. 12. 2021. godine , jednoglasno usvojene izmjene Ustava, prema kojima su sada konstitutivni narodi u Posavskom kantonu: Hrvati, Srbi i Bošnjaci, a službeni jezici su hrvatski, srpski i bosanski. Službena pisma su ćirilica i latinica. Izmjenama Ustava Posavskog kantona u potpunosti je ispoštovana presuda Ustavnog suda Federacije od 2018. godine.

Kada je u pitanju očuvanje i razvoj bosanskog jezika na području entiteta F BiH, odnosno u medijima, institucijama i agencijama na nivou Bosne i Hercegovine, bilo bi neophodno da se imaju u vidu i sljedeće činjenice, posebno one koje se odnose na rječnike bosanskog jezika. Dakle, u vrijeme osporavanja bosanskog jezika, nije poznato gdje i u kojim knjižarama se može kupiti Školski rječnik bosanskog jezika, izdanje iz 1999. po cijenama od 23-25. KM, ili se može kao „ suvenir“ kupiti po cijeni od 50 KM. Navedene cijene ne omogućavaju masovniju kupovinu i upotrebu. Kao što je poznato izdanje Školskog rječnika bosanskog jezika iz 2015. godine je u javnosti dočekano sa određenim kotroverzama i nije poznato da li ga ima u prodaji. Cijene rječnika bosanskog jezika koje su objavili ostali autori, bilo pojedinačno ili kolektivno kreću se od 50 KM po tomu, odnosno od 125 KM do 150 KM po knjizi.

Navedene činjenice ukazuju da je potrebno realizovati novi projekat izrade i objavljivanja Školskog rječnika bosanskog jezika i to preko ili u okviru institucija, a ne pojedinaca. Cijenimo da je najbolja adresa Institut za jezik Sarajevo, koji je već objavio dva izdanja Rječnika bosanskog jezika, ali u ograničenim tiražima, s relativno visokom cijenom (125 KM) i to je dobra osnovica i za izradu novog Školskog rječnika. Prema našem mišljenju to treba biti Školski rječnik bosanskog jezika, bez dubleta i favorizovanja hrvatskog jezika, čemu smo svjedoci u posljednje vrijeme. Dakle, Rječnik naših predaka, a ne nekih novih djelatnika, dužnosnika i sl.

Rječnik bosanskog jezika, izdanje Instituta za jezik Sarajevo, 2007.

Također, novi Školski rječnik bosanskog jezika treba imati standardni format u tvrdom povezu 13 x 19 cm, dakle skraćeni A5. Ovdje treba ići na veće tiraže, recimo 10.000 komada, i cijena ne treba prelaziti 15-20 KM, da svi budu zadovoljni. To je početno ulaganje od 100.000 KM, s tim da prva faza, do izrade štampe, iznosi oko 70.000 KM.

Izvor finansiranja može biti Ministarstvo obrazovanja entititeta FBiH i Kantona Sarajevo, te dijaspora. Početi priču o stotinama hiljada, donosi sigurnu propast projekta i potvrdu sadašnjeg stanja.Ciljne grupe trebaju biti učenici u osnovnim i srednjim školama, te učenici u takvim školama koje rade po bosanskom programu u entitetu RS i dijaspori. Isto tako, ciljne grupe svakako trebaju biti i studenti, akademska zajednica, zaposleni u medijima, institucijama i agencijama na svim nivoima vlasti u BiH, građani na prostoru BiH, stranci koji borave ili dolaze u BiH i dr.

Objavljivanje pristupačnog i relevantnog Školskog rječnika bosanskog jezika omogućilo bi građanima Bosne i Hercegovine da se ne osjećaju sramotno i podanički. Nastavnici i profesori bosanskog jezika  u skolama i na fakultetima, odnosno javni radnici korištenjem Školskog rječnika bosanskog jezika bili bi u poziciji da budu " čuvari bosanskog jezika“, odnosno bdjeli bi nad našim jezikom kako bi se isti pravilno i stalno koristio. Naravno, takvu istu mogućnost, neophodno je obezbijediti i za ostale građane Bosne i Hercegovine koji koriste hrvatski i srpski jezik. Uostalom, na obavezu čuvanja i daljeg razvijanja hrvatskog i srpskog jezika u Bosni i Hercegovini obavezuju entitete i državu BiH, segmenti Ustava i Dejtonskog mirovnog sporazuma prema kojem je moguće sklapati specijalne i paralelne veze entiteta BiH sa R Hrvatskom i R Srbijom, posebno u oblastima kulture i obrazovanja. 

Kako bi se Bosna i Hercegovina i njene institucije političkog, obrazovnog, pravnog i  sigurnosnog sistema mogle suprotstaviti hibridnom djelovanju, pa i na poljima obrazovnih sistema i jezičkih politika, potrebno je da su ključni politički subjekti svjesni da se nalaze pod udarom informacijskih-medijskih operacija, te da su ih u stanju  prepoznati i njima se adekvatnim (naučnim, političkim i pravnim) mjerama suprotstaviti.

Drugim riječima pitanje bosanskog jezika, odnosno pitanje jezika uopće u BiH, nije ekskluzivno pitanje lingvistike, nego i važno kulturološko, obrazovno, pravno, a posebno sigurnosno pitanje od čijeg adekvatnog tretmana zavisi i dalji siguran i prosperitetan opstanak i razvoj Bosne i Hercegovine kao države građanske parlamentarne demokracije. Ovakvi stavovi o bosanskom jeziku kao važnom segmentu bosanskohercegovačkog identiteta, sa sigurnosnog aspekta, suprotni su i istovremeno brana trenutnim „politikama identiteta“ u BiH koje ne promovišu zajedničke historijske, socio-ekonomske i političke imenitelje u formama univerzalnog i državljanskog građanstva ili demosa, već politike koje promovišu podjele i etnoimperijalne interese susjeda. Jer, u jeziku, pa i bosanskom, sabiru se prošlost, sadašnjost i budućnost svake države i naroda.

Napomena: Stavovi izneseni u tekstu su statovi autora i ne odražavaju nužno mišljenje bh. informativnos servisa INS