Balada o srednjevjekovnoj Bosni i bosanskom vitezu Oprašiću

U srijedu, 08.12.2021. godine u prostorijama Opće biblioteke u Tešnju, u okviru manifestacije „Dani grada Tešnja“, držana je promocije romana Udovičke zemlje, autora Fajke Kadrića. Pored autora, promotor je bio i dr.sc. Ahmed Kico čije fragmente iz Prikaza romana prenosimo.

Piše: dr. sc. Ahmed Kico

Pred čitateljima je Drugo izdanje drugog po redu romana bosanskohercegovakog književnika Fajke Kadrića, višeznačnog i simboličnog naziva Udovičke zemlje u kojoj autor na osebujan način kazuje svoj odnos prema ljudima, događajima i uopće životu srednjevjekovne Bosne. „O čemu se ne može govoriti, o tome se valja šutjeti“, filozofska su promišljanja i iskazi Ludwiga Wittgensteina koji se u mnogo čemu odnose i na svekoliki život, a posebno književni izričaj Fajke Kadrića. Dakle, nakon višegodišnje šutnje i sazrijevanja, pred nama je drugi roman u kojem se na raskošan način zrcali imaginativnost pisca i stvaraoca kroz umjetničko tkanje o univerzalnim kategorijama i vrijednostima Bosne, Evrope i svijeta.

Udovičke zemlje su po osnovnoj vokaciji i strukturi historijski roman u kojem se na umjetnički način sintetiziraju historijske činjenice iz perioda srednjovjekovne Bosne sa karakterima, osjećanjima i viteštvom ljudi Bosne, oličenim u bosanskim majkama, kraljicama, kraljevima, vitezovima, vojnicima, mlinarima, jednom riječju običnom puku. Roman je u vremenskom okviru od 1440. do 1476. godine, prostorno, epicentrom je u Bosni, ali se radnja preko nje razlijeva od Konstantinopolja do Vatikana. To je vrijeme koje historija po mnogo čemu pamti kao prelomno, nestanak bosanskog kraljevstva, odnosno osvajanje Bosne od strane Osmanskog carstva.

U tom krucijalnom periodu za opstanak Bosne, djelovali su i neponovljivi likovi romana kao što su: Hamza-dede Orlović, derviš i osnivač tesavufskog reda hamzevija, bosanski kraljevi Stjepan Tomaš Kotromanić i Stjepan Tomašević, potom osmanski sultan Mehmed Fatih, ugarski kralj Korvin, bosanski vitez Radivoje Oprašić – glavni lik romana, Irina – Jerinja Branković, Vlad III – poznatiji kao Drakula, i mnogi, mnogi drugi.

Na umjetnički način opisati ovu autentičnu galeriju likova zahtjevalo je od Kadrća ozbiljna historijska istraživanja, ali i umjetničku imaginaciju koja će pokazati da je hrabrost i čestitost bosanskog viteza Radivoja Oprašića sveveremena, te da je kao takva aktuelna i danas. Zato se s pravom može reći da je Kadrić u takvom istraživačkom i umjetničkom angažmanu uspio do prestižne mjere. Baštineći usmenu predaju zvorničkog, vlaseničkog i drugih podrinjskih krajeva, Kadrić se u romanu Udovičke zemlje pojavljuje kao uvjerljivi pripovjedač koji čitaoce niti za trenutak ostavlja ravnodušnim.

Ako granice našeg jezika jesu granice našeg svijeta, kako tvrdi Wittgenstein, onda je Kadrićev svijet i u romanu Udovčke zemlje, zapravo bezgraničan. Kadrić je jedan od rijetkih bosanskohercegovačkih pisaca koji je uspio ispisati svijet srednjevjekovne Bosne koji ima svoju unutarnju logiku, koji se nekome može ne sviđati, ali daleko od toga da iko može osporiti vrijednost i autentičnost takvog umjetničkog izričaja. Cjelina Kadrićevog još uvijek po obimu, nevelikog djela, ali po značaju i značenju izuzetnog, pokazuje da su u pravu oni koji ga razumijevaju kao originalni umjetnički izraz, zasnovan na autentičnoj predaji, kao i historiografskim izvorima prvog reda.

Jer, ako su zapisi i poruke sa stećaka bili inspiracija i potka za stvaralaštvo Maka Dizdara i drugih autora slične provinijencije, sam autor (Kadrić) ističe da Derviš Sušić, Isnam Taljić i on, sva trojica porijeklom sa prostora Vlasenice, baštine sklonost ka dobroj priči i književnosti. „Sva trojica smo odrastali na usmenoj predaji. Bezbroj velikih pripovjedača otišlo je između nas ne zabilježivši se, tako da sebe, najčešće, doživljavam kao njihovog pisara, pogotovo sam to u romanu Udovičke zemlje.“

Osnovne odlike Kadrićevog romana Udovičke zemlje su jasan stil, jasna, čista, čvrsta, vlastita, pa ipak topla i funkcionalna rečenica, uvijek razabrana, data s mjerom i prirodno upotrijebljen dijalog. Takvom rečenicom i takvim dijalogom Kadrić gradi pripovijest, radnju, likove i odnose, odgovarajući svemu dohvaćenom dovoljno, s mjerom, ali i odolijevajući svakom literarnom ponosu, stranputici, zavođenju, i tako postižući razabrane, ali i dramatične tokove pripovijedanja. Niti ide preduboko da se ne izgubi, niti ide plitko i površno da se ne iskaže.

Udovičke zemlje, kao i prethod roman Protokol posrnulih, te knjige pripovjedaka Ko još pjeva dok umire i Ordijski mujezi, predstavaju nam pisca koji nam govori da je proza „najnevinija od svih zanimanja”, ali se služi jezikom kao sredstvom koje je „najopasnije od svih dobara”, jezikom koji „daje svjedočanstvo o onom što on, čovjek, jeste”.

Zato se može reći da se u proznim djelima Kadrića poetika i estetika ne samo susreću, već i prožimaju i dopunjuju, te se tako dospijeva do esencije i egzistencije. Otuda je teško odrediti gdje u Kadrićevom pisanju započinje i gdje se završava poetika, odnosno estetika. Hermeneutički kazano prozna djela, osobito roman Udovičke zemlje kod Fajke Kadrića u bitnom smislu su prikrivena filozofija. Dakle, Kadrić svojom prozom samo drugačijim sredstvima saopštava istu onu smisaonost kao i filozofija i u tom pogledu se uzajamno dopunjuju.

Proza Fajke Kadrića može se razumijevati i kao umjetnička vizija srednjevjekovne Bosne, ali i novog svijeta općenito. Ona je i kritika aktualne zbilje u“oskudnom vremenu“, u okviru koje proza kao književna disciplina reafirmira nekadašnji značaj i značenje književnosti. Iako univerzalna, Kadrićeva proza posebno je vrijedna i zanačajna za bosanskohercegovački prostor, budući da iznova na neponovljiv umjetnički način pokazuje da književnost ima smisla, unatoč medijske, političke i ine buke kojom je zatrpana i zapretana ljudska zbilja. Također, proza Fajke Kadrića „danas može biti oruđe u borbi protiv brzog jezika kao falsifikata svijeta i života. Protiv očišćenog, logičnog, diskurzivnog, kauzalnog jezika koji samo daje privid jasnoće; protiv ogoljenog jezika koji ogoljuje dušu“.

Jedna od ključnih poruka romana koja je i danas aktulana je zapravo Kadrićev kategorički imperativ za sve ljude koji se rađaju i žive u Bosni, ili pak koji u nju dolaze i odlaze, kao i one koji na nju nasrću zeleći da je porobe, glasi: „ Bosna nije ni istok ni zapad. To kažu i prvi drugi, a mi kažemo – ona je stož oko kojeg je sadjeven svijet.

Nećemo prevaliti ni na jednu stranu, jer će to značiti da se sebe odričemo. Onih koji je vuku tamo ili ovamo jednak je broj. Oni će se vječno natezati, a ona stajati uspravno. I sve dok je budu potezali proljevat će se krv. Kada se sukobljeni svjetovi umore, shvatit će da je ona Božiji recept za mir na zemlji. To vrijeme je daleko, a mi smo kratkovijeki. Tada neće postojati ni istok ni zapad osim kao mjesta izlaska i zalaska sunca. Učinimo ono što nam je činiti da nas naši potomci kao slavne pominju“. (str.211). Kakva katarza i kakav dramski rasplet! Jer, Bosna je i danas na svjetskoj pozornici, budući da je „onih koji je vuku tamo ili ovamo jednak je broj“.

Riječi prenosi vitez Oprašić, nakon što ih je je izgovorio bosanski kralj Tomaš u proljeće 1461. godine, po završetku stanka koji je održan na Bobovcu i kada se razgovaralo o odbrani Bone pred Osmanskom najezdom. Ovaj upečatljivi fragmen iz romana Udovičke zemlje svjedoči i nemirnim i nesigurnim vremenima, borbi dobra i zla koji je i danas aktuelan. Na Bosnu i danas nasruću sile mraka iznutra i spolja, i sa istoka i sa zapada, nasojeći da je razore i unište svaki pomen na nju. No, svima treba biti jasno da je „Bosna stož oko kojeg je sadjeven svijet“!

Na kraju, treba reći da je Kadrićev roman svojom ukupnom intencijom, usmjeren protiv mitologiziranja, pri čemu ne degradira postojeće spoznaje i umjetnička djela o srednjevjekovnoj Bosni. Dakle, Kadrić i kroz roman Udovičke zemlje duhovnoj i materijalnoj kulturi i baštini srednjevjekovne Bosne pristupa iz perspektive prosvjetiteljstva i moderne, vršeći dekomponiranje po mnogo čemu, nametnutih „vrijednosti“ o BiH i njenoj baštini koje su dolazile „sa strane“, uz istovremeno izbjegavanje potvrđivanja „starih“ ili pak formiranja „novih“ mitova o mjestu i ulozi bosanskohercegovačkih plemića (vojvoda i vitez Oprašić i drugi) u nastanku, razvoju i perspektivama naše domovine Bosne. Ovo je posebno važno, budući da su se mnogi bosanski pisci, pa i oni iz regiona doticali historije i prošlosti Bosne, ali da su obično tu prošlost gledali jednostrano svodeći djela uglavnom na melodrame i počesto karikirajući pojedine likove.

Komentari (1)

  • BOŠNJAK MUSLIMAN

    13.04.2022 13:35

    Hudovičke zemlje

Pročitaj sve komentare (1)

Ostavi komentar