Put ka Daytonu: Strategija kraja igre za BiH

Piše: Ivica Puljić (Al Jazeera Balkans)

Kako je američka administracija od paralize iz 1994. godine prešla na svoju konstruktivnu ulogu krajem 1995. godine? U maju 1995. godine je Tony Lake, savjetnik predsjednika Billa Clintona za nacionalnu sigurnost, prvi počeo razmatrati kako bi se politika SAD-a prema Bosni i Hercegovini mogla promijeniti u produktivnijem smjeru. Počeo se neformalno sastajati s ključnim ljudima iz Vijeća za nacionalnu sigurnost, kao što bili njegov zamjenik Sandy Berger i njegovi glavni pomoćnici za pitanje Bosne i Hercegovine Sandy Vershbow i Nelson Drew, da bi razmotrio kako bi Sjedinjene Američke Države mogle pomoći da se promijeni tok rata.

Dugo je bilo jasno da je napredak prema sporazumnom rješenju moguć samo ako bosanski Srbi shvate da bi ih nepostizanje diplomatskog rješenja skupo koštalo. Gotovo godinu dana SAD i njegovi partneri iz Kontaktne skupine (Velika Britanija, Francuska, Njemačka i Rusija) pokušavali su izvršiti pritisak na vodstvo bosanskih Srba sa sjedištem na Palama da pristanu na početak ozbiljnih pregovora, uvjeravajući Slobodana Miloševića da prekine ekonomsku i vojnu pomoć bosanskim Srbima. Unatoč tome što su mu nuđeni različiti poticaji (uključujući izravne pregovore sa SAD-om i suspenziju ekonomskih sankcija Ujedinjenih naroda, Milošević nije uspio.

Izvršiti značajan vojni pritisak na bosanske Srbe

To je ostavilo vojni pritisak – prijetnju ili stvarnu upotrebu sile protiv bosanskih Srba – kao jedinu pravu polugu kojom bi se Pale uvjerilo da je diplomatsko rješenje u njihovom interesu. Ipak, više od dvije godine pokušaja uvjeravanja NATO saveznika u tu činjenicu nisu dovele nikuda. Na svakom koraku London, Pariz i drugi saveznici odupirali su se silnim mjerama koje su bile potrebne da bi se ostvario pravi utjecaj na vodstvo bosanskih Srba. U neformalnim raspravama, Vershbow i Drew sugerirali su da je jedini način za prevladavanje tog otpora izjednačavanje rizika između SAD-a, s jedne strane, i onih saveznika s trupama na terenu, s druge strane.

To bi se moglo postići ili raspoređivanjem američkih snaga uz europske trupe, ili prisilnim povlačenjem snaga UN-a. Budući da je predsjednik dosljedno odbacivao raspoređivanje američkih kopnenih snaga u Bosni i Hercegovini, osim za pomoć u provedbi mirovnog sporazuma, jedini način na koji bi se mogao izvršiti značajan vojni pritisak na bosanske Srbe bio bi nakon povlačenja UNPROFOR-a. Tony Lake se složio s ovom procjenom i predložio je da njegovo osoblje počne raditi na strategiji “nakon povlačenja”, koracima koje bi SAD trebao poduzeti nakon što UNPROFOR nestane.

Zaključak Vijeća za nacionalnu sigurnost da su snage UN-a bile dio problema u Bosni, a ne dio rješenja, dijelila je i Madeleine Albright, dugo najagresivniji član Clintonove administracije po pitanju Bosne i Hercegovine. U junu 1995. godine ponovno je iznijela svoje argumente, prezentirajući Clintonu strastveno argumentirani memorandum u kojem se poziva na novi poticaj za zračne napade kako bi se bosanski Srbi doveli za stol. Dopis Madeleine Albright je naveo da ako zračni napadi zahtijevaju povlačenje UNPROFOR-a, neka bude tako. Predsjednk se složio s njezinom argumentacijom, budući da je i sam uvidio da UNPROFOR predstavlja prepreku rješenju za Bosnu i Hercegovinu. Kao što je Clinton dobro znao, snage UN-a predstavljale su prepreku ne samo zračnim napadima, već i ukidanju embarga na oružje za Bosnu i Hercegovinu, što je vladi u Sarajevu efektivno uskratilo pravo na samoobranu.

Napor da se pitanje Bosne i Hercegovine zauvijek riješi

Međutim, baš kad su Bijela kuća i Madeleine Albright došli do zaključka da će UNPROFOR možda morati otići prije nego kasnije, visoki dužnosnici u državnom i obrambenom odjelu postali su sve zabrinutiji zbog posljedica povlačenja UN-a iz Bosne. Konkretno, bili su zabrinuti da će odlazak UNPROFOR-a zahtijevati raspoređivanje do 25.000 američkih vojnika koji će pomoći u povlačenju. Iznenada se došlo u situaciju da bi naglasak trebao biti na očuvanju snaga UN-a na mjestu, čak i ako bi to značilo pristajanje na savezničke želje da ne izvode nikakve daljnje zračne napade kako bi zaustavili vojno napredovanje bosanskih Srba ili ponudili daljnje ustupke Miloševiću u djelomičnim nastojanjima da dovedu čelnike s Pala za pregovarački stol.

S obzirom na stav Ministarstva obrane (Pentagon) o ovom pitanju, Anthony Lake se sučelio s kritičnim izborom. Mogao je prihvatiti da ne postoji konsenzus za bilo što osim nastavka politike zamućivanja, ili bi mogao napraviti novu strategiju i natjerati predsjednika da podrži zajednički napor da se pitanje Bosne i Hercegovine jednom zauvijek riješi. Budući da je više od dvije godine prihvaćao potrebu za konsenzusom kao temelj politike i kao posljedicu toga, nije uspio pomaknuti situaciju naprijed, Lake je sada odlučio da je došlo vrijeme za stvaranje vlastite političke inicijative. U toj odlučnosti osnažila ga je očita predsjednikova želja za novim smjerom.

U posljednjem vikendu u junu Lake i njegovi glavni suradnici iz Vijeća za nacionalnu sigurnost okupili su se u njegovom uredu West Wing na intenzivnoj četverosatnoj raspravi o tome što učiniti u Bosni i Hercegovini. Ubrzo se pojavio konsenzus o tri ključna aspekta izvodljive strategije. Prvo bi UNPROFOR morao otići. Umjesto njih došle bi ili nove snage NATO-a, raspoređene radi provođenja mirovnog sporazuma, ili bi došlo do usklađene vojne akcije SAD-a i NATO-a, koju je prisutnost UN-a do sada spriječavala. Drugo, ako bi došlo do dogovora između strana, bilo je jasno da takav sporazum ne može biti pravedan za sve. Diplomatsko rješenje koje bi preokrenulo svaki dobitak bosanskih Srba jednostavno nije bilo moguće. Treće, uspjeh posljednjeg pokušaja da se postigne politički dogovor presudno bi ovisio o nametanju prijetnje o korištenju značajne vojne sile na sve strane. Posljednje tri godine pokazale su da će bez moguće odlučne upotrebe sile zaraćene strane ostati nepopustljive, a njihovi zahtjevi maksimalistički.

Stavljanje američke vojne moći u službu diplomatskih napora

Lake je zamolio Vershbowa da izradi strateški dokument na temelju ove rasprave. Savjetnik za nacionalnu sigurnost predsjedniku je, također, rekao u kojem smjeru razmišlja. Izričito je pitao Clintona treba li nastaviti tim putem sa spoznajom da će u godini predsjedničkih izbora SAD morati angažirati značajnu vojnu silu – ili da provedu sporazum, ili da dovedu do promjene u vojnoj ravnoteži snaga na terenu. Clinton je rekao Lakeu da nastavi, ukazujući da status quo više nije prihvatljiv.

Vershbowov je nakon toga napravio plan, koji je nazvan “Strategija kraja igre” za Bosnu i Hercegovinu. Strategija je uključivala posljednji napor za postizanje političkog rješenja prihvatljivog za sve strane u Bosni i Hercegovini. Nacrti takvog rješenja, koje se temeljilo na planu Kontaktne skupine iz 1994. godine, uključivali su: priznavanje suvereniteta i teritorijalnog integriteta Bosne i Hercegovine unutar postojećih granica; podjela Bosne i Hercegovine na dva entiteta — entitet bosanskih Srba i bošnjačku-hrvatsku Federaciju; entitetske granice bile bi povučene na kompaktan i obranjiv način, pri čemu bi teritorij Federacije činio najmanje 51 posto od ukupnog uz prihvaćanje posebnih paralelnih odnosa između entiteta i susjednih država.

Kako bi se zaraćenim stranama pružio poticaj da prihvate ovaj dogovor, američka strategija je, također, zagovarala stavljanje američke vojne moći (po mogućnosti uz savezničku moć, ali ako je potrebno i sama) u službu diplomatskih napora. Predočavajući stranama obrise mogućeg diplomatskog sporazuma, SAD bi jasno stavio do znanja koju bi cijenu svaka strana morala platiti ako pregovori ne uspiju. Ako bi paljanski Srbi odbili sporazum, onda bi SAD, nakon povlačenja UNPROFOR-a, inzistirao na ukidanju embarga na oružje bosanskoj vladi, osigurali oružje i obuku snagama Federacije te izveli zračne napade kako bi omogućili Federaciji da preuzme kontrolu i obranu nad 51 posto teritorija Bosne i Hercegovine koji joj je dodijeljen mirovnim planom. Suprotno tome, ako Bošnjaci odbiju sporazum, SAD bi usvojio politiku “dizanje i odlazak” – ukidanje embarga na oružje, ali u suprotnom bi Federacija bila prepuštena sama sebi.

Značajna pomoć uspješne hrvatsko-bosanske ofanzive

Unatoč znatnom protivljenju strategiji završne igre State Departmenta (pri čemu se državni tajnik Warren Christopher plašio da ni Kongres, ni saveznici neće prihvatiti vojni smjer) i Pentagona (gdje su mnogi dužnosnici vjerovali da će se podjela Bosne i Hercegovine pokazati kao jedino održivo rješenje), predsjednik je početkom augusta 1995. godine odlučio podržati stav Vijeća za nacionalnu sigurnost. Poslao je svog savjetnika za nacionalnu sigurnost da uvjeri ključne europske saveznike, kao i Moskvu, da je nova američka strategija njihov najbolji izbor za rješavanje bosanske nesloge. Predsjednik je rekao Lakeu da jasno stavi do znanja saveznicima da je on predan ovom smjeru djelovanja – uključujući vojni smjer – čak i ako je SAD bio prisiljen da ga prisiljen daga provede same.

Lakeova poruka bila je dobro prihvaćena u savezničkim prijestolnicama. Po prvi put, SAD je pokazao vodstvo po ovom pitanju, i dok su mnogi sumnjali u mudrost vojnog smjera, svi su podržali strategiju u njezinoj sveukupnosti kao posljednju najbolju nadu da se rat u Bosni i Hercegovini privede kraju.

Lakeovi uspješni sastanci u Europi postavili su temelj za naknadne napore Richarda Holbrookea da napravi mirovni sporazum. U tome je Holbrooke postigao sjajn uspjeh. Potpomognuta vrlo uspješnom hrvatsko-bosanskom ofenzivom (koja je preokrenula srpske teritorijalne dobitke sa 70 posto, koje su Pale držale od 1992. godine, na manje od 50 posto u roku od nekoliko tjedana) i produljenom kampanjom NATO bombardiranja, koja je uslijedila nakon srpskog granatiranja sarajevske tržnice Markale krajem augusta, američki pregovarački tim vješto je iskoristio promjenjivu vojnu ravnotežu snaga za sklapanje Dejtonskog mirovnog sporazuma 21. novembra.

Do kraja 1995. godine, pod američkim čelništvom, Bosna i Hercegovina je transformirana u relativno mirnu zemlju. Mir je nametnulo 60.000 američkih i NATO snaga. (Zanimljivo je da je problem koji je toliko dugo sputavao donosioce odluka u NATO-u – ranjivost postrojbi UNPROFOR-a – riješen s relativnom lakoćom. U decembru 1995. godine, kada je počela provedba Daytona, većina vojnika UNPROFOR-a promijenila je kacige i odmah se transformirala u vojnike IFOR-a (Snage za implementaciju.)

Završetak rata i donošenje ustava sastavni dijelovi procesa

S nepovjerenjem u spremnost ili sposobnost lokalnih čelnika da pregovaraju o miru i novom ustavu za ono što je u biti bila nova država, SAD je 1995. godine preuzeo inicijativu da započne proces nagodbe. Strategija se temeljila na pretpostavci da je uloga međunarodne zajednice kritična, kao i sudjelovanje čelnika Srbije i Hrvatske. Stoga je snažan tim SAD-a, sastavljen od višeg političkog, vojnog i administrativnog osoblja, krenuo s vrlo mobilnom diplomacijom, posjećujući ključne zemlje u Europi, uključujući Balkan, kako bi promovirao pregovore o nizu ideja za okončanje rata, rješavanje njegovih posljedica, kao što su raseljavanje ljudi i povratak izbjeglica te strukturiranje vlade nove države pomoću novog ustava. Završetak rata i donošenje ustava smatrani su sastavnim dijelovima procesa. To je u znatnoj mjeri značilo da će oni koji su bili uključeni u rat, lokalno stanovništvo i susjedi, imati ključnu ulogu. To je pak značilo da će etnička dimenzija igrati značajnu ulogu u pregovorima i ishodu.

Nakon postizanja određenog konsenzusa, uključujući prekid vatre, SAD je prešao na bliske pregovore kako bi očistio teren za mirovnu konferenciju u bazi zračnih snaga Wright Patterson u Daytonu, Ohio. Mirovna konferencija održana je od 1. do 21. novembra 1995. godine. Uz Ameriku, UN i Europska unija bili su glavni sudionici (i druge međunarodne agencije, uključujući Svjetsku banku, također su bile prisutne.) No, nema sumnje da je konferenciju predvodio SAD, sa svojim velikim izaslanstvom.

Konferencija u Daytonu omogućila je SAD-u kontrolu nad dnevnim redom i sudionicima. Tako je kao vodeći pregovarač u ime bosanskih Srba imenovan predsjednik Srbije Slobodan Milošević, dok je za bosanske Hrvate to bio Franjo Tuđman, predsjednik Hrvatske. “Posljedica postojanja političkih grupa u Daytonu, s njihovim umetanjem u etničku pripadnost, značila je da je država strukturirana na temelju etničke pripadnosti”, navodi James O'Brien.

Bez doprinosa građana BiH, lideri su bili gurnuti u stranu

U pregovorima se zahtijevala i poštivala stroga tajnost (to je bilo prije sveprisutnosti mobitela); oni su bili “uspješni”, što je rezultiralo Općim okvirom za mir u Bosni i Hercegovini (također poznatim kao Dejtonski sporazum). Sastojao se od 11 amandmana koji se bave brojnim pitanjima, od kojih su neka međusobno povezana (uključujući ljudska prava, očuvanje mira, povratak izbjeglica i izbore). Dodatak, ili Aneks 4, sadržavao je Ustav. Ustav je stupio na snagu potpisivanjem sporazuma između Republike Hrvatske, tadašnje Savezne republike Jugoslavije (u osnovi Srbije) i Republike Bosne i Hercegovine (u kojoj su tada dominirali Bošnjaci). Dalje odobrenje nije bilo potrebno, iako je odnijeto na usvajanje skupštinama dvaju federalnih entiteta, Federacije Bosne i Hercegovine i Republike Srpske.

Proces je bio ubrzan i nije bilo nikakvog doprinosa građana Bosne i Hercegovine; njihovi su lideri bili potpuno gurnuti u stranu. James O'Brien primjećuje da je ovaj postupak bio prikladniji za okončanje rata nego za donošenje ustava: “Nije bio ni participativan, ni reprezentativan i nije ostavljao vremena za razumno razmatranje. Međutim, smatra da su rezultati vjerojatno demokratskiji i trajniji nego što su stanovnici Bosne i Hercegovine mogli sami proizvesti do kraja rata.”

 

Komentari (0)

Još uvijek nema komentara. Postavite prvi komentar!

Ostavi komentar