Piše: Jasmin Agić (Al Jazeera Balkans)

“Tužilaštvo je dokazalo, a sudska vijeća prihvatila, da je na čelu UZP-a bilo najviše državno rukovodstvo Republike Hrvatske, s Franjom Tuđmanom, Gojkom Šuškom i Jankom Bobetkom. Svu trojicu je smrt spasila haškog suđenja” (I. Komšić)

Politika koja u suštini svog djelovanja nosi zahtjev za podjelom Bosne i Hercegovine starija je od same države, a ideja o razbijanju zemlje na tri nacionalne republike bila je predmet razmatranja čak i prije nego je zaživjela ideja o političkoj borbi za nezavisnost i suverenost. Jedan od ključnih aktera takve politike bio je Slobodan Milošević, ali ono što je najširoj javnosti možda manje poznato jeste činjenica da je partnera u svim svojim planovima o razbijanju Bosne i Hercegovine Milošević imao u hrvatskom predsjedniku Franji Tuđmanu.

Zbog tih je aktivnosti Franjo Tuđman, od strane Haškog suda, označen kao vrh političko-vojne piramide koja je organizovala i sprovela aktivnosti udruženog zločinačkog poduhvata (UZP). Pored njega, kao najodgovornije osobe za uspostavljanje paradržavnih i paravojnih tvorevina na području Bosne i Hercegovine označeni su hrvatski ministar odbrane Gojko Šušak, načelnik štaba Hrvatske vojske Janko Bobetko i vojno-politički vrh paradržave Hrvatske republike Herceg-Bosne.

U svojoj knjizi Tuđmanov haški profil – Udruženi zločinački poduhvat na BiH bosanskohercegovački sociolog Ivo Komšić poduzeo je i sam veliki poduhvat da iz dokumenata Haškog tribunala ispiše historiju uspostave paradržavne tvorevine Hrvatske republike Herceg-Bosne. Otkrivajući mehanizme uspostave nelegitimnog i nelegalnog vojno-administrativnog entiteta Komšić je raskrinkao genezu nastanka ideje o podjeli Bosne i Hercegovine opisujući zatim mehanizme kojima se Franjo Tuđman, uz pomoć svojih pomagača, koristio kako bi obesmislio legalne institucije Bosne i Hercegovine i u potpunosti kompromitovao volju građana.

‘Humano preseljenje naroda’

U provedbi plana o stvaranju etnički čistih teritorija Tuđman je vodio dvostruku politiku usmjeravajući sve svoje tajne planove samo u jednom smjeru – stvaranju paradržavne teritorije ekskluzivno nastanjene hrvatskim narodom. Taj plan je, kako to objašnjava Komšić u knjizi, podrazumijevao niz nasilnih akata usmjerenih prvenstveno prema bošnjačkom narodu, ali isto tako i sprovedu ideje o “humanom preseljenju” naroda kojim nisu bili obuhvaćeni samo Bošnjaci.

Tuđmanov plan o stvaranju HR Herceg-Bosne podrazumijevao je da će mnoge teritorije nastanjene hrvatskim stanovništvom, prema unaprijed osmišljenom zločinačkom naumu, biti “žrtvovane”, što znači da će biti prepuštene dominaciji druga dva naroda u zemlji. Tajnim dogovorom sklopljenim sa Slobodanom Miloševićem, Tuđman je planirao, a kako historija pokazuje, i ostvario ideju da se srpskoj strani prepuste ogromna područja Bosanske Posavine naseljena hrvatskim stanovništvom kako bi bio osiguran “kontinuitet” teritorija od zapadne granice Bosne i Hercegovine do Srbije. Zauzvrat je, kako to opisuje Komšić, Tuđmanu zagrantovano preimućstvo u bosanskim opštinama naseljenim pretežno srpskim stanovništvom koje se nalaze uz granicu sa Hrvatskom – Glamoč, Bosansko Grahovo i Drvar. Cilj tih teritorijalnih razmjena bio je stvaranje “sigurne” pozadine regiji Dalmacije.

Istim planovima, kako to opisuje Komšić, bazirajući svoj historiografski narativ na činjeničnoj interpretaciji haških dokumenata, Tuđman je nastojao političkim i vojnim sredstvima prisiliti legalnu bosansku vlast da odustane od koncepta multietničke države i pristane na etničku podjelu zemlje. Bošnjacima je namijenio prostor u samom središtu zemlje i taj administrativni obzor nazvao je “središnja republika”. Tim je planom Tuđman bio spreman “bošnjačkoj strani” prepustiti cijeli prostor srednje Bosne, a hrvatskom je stanovništvu regije namijenio egzodus ili “humano preseljenje” na područja koja je dogovorom sa Slobodanom Miloševićem definirao kao “hrvatski etnički prostor”.

Odustajanje od Sarajeva, promoviranje Gruda

Tuđmanovim su planom sve hrvatske nacionalne i kulturne institucije trebale biti “preseljene” iz Sarajeva u Grude, tim je planom čak i vrhbosanski nadbiskup Vinko Puljić trebao sjedište katoličke crkve izmjestiti iz Sarajeva u zapadnu Hercegovinu, a ono što je kuriozitet, i danas gotovo zaboravljena i nepoznata činjenica, jeste da su u slučaja protivljenja pripadnici HVO-a imali naredbu da kardinala uhapse i izmjeste u Grude. Nizom primjera o ponašanju Tuđmanove politike prema Hrvatima srednje Bosne i Posavine, Komšić pokazuje koliko je ta politika bila destruktivna i za hrvatski nacionalni korpus i koliko je, kako sada vidimo, bila usmjerena na uništavanje kulturnog i političkog bića bosanskih Hrvata.

Rat koji je Hrvatsko vijeće obrane (HVO) vodilo gotovo punu godinu dana sa Armijom RBiH bio je rat kojim su se nastojale oblikovati unaprijed zacrtane teritorijalne raspodjele. Haški sud je dokazujući namjeru i provedbu UZP-a nedvosmisleno dokazao da su u ostvarenju tih planova počinjeni mnogobrojni zločini, a najodgovorniji ljudi za provedbu tog plana (Jadranko Prlić i ostali) u potpunosti su i bez ikakvog ostatka izvršavali naredbe koje je oblikovao Franjo Tuđman, sa najbližim saradnicima. Pozicije Slobodana Praljka i Milivoja Petkovića, koji su kroz cijelo razdoblje djelovali kao visoki dužnosnici Republike Hrvatske u strukturama HR Herceg-Bosne, nedvosmisleno dokazuju nerazdojivost politika Franje Tuđmana i rukovodstva paradržavne tvorevine HR Herceg-Bosna.

Kompletan tekst pročitajte OVDJE.