Zekerijah Smajić: Zašto na ‘mapi’ EU više nema Zapadnog Balkana

Zekerijah Smajić: Zašto na ‘mapi’ EU više nema Zapadnog Balkana

Piše: Zekerijah Smajić (Al Jazeera Balkans)

Teatralni govor o stanju Evropske unije koji je predsjednica Evropske komisije Ursula von der Leyen održala prošle srijede na plenumu Evropskog parlamenta drugo je njeno obraćanje ove vrste od kraja novembra 2019. godine, kada je izabrana na ovu visoku poziciju. Ni ovoga puta Zapadni Balkan se nije našao među najvažnijim godišnjim prioritetima evropskih institucija.

Ništa neobično. Od kako je ovakav format obraćanja evropskim parlamentarcima uveden u praksu 2010. godine, politika proširenja i Zapadni Balkan su oduvijek bili identificirani kao jedno od važnijih tematskih područja u godišnjim planovima EK-a i EP-a. U praktičnom djelovanju, međutim, proširenje kao jedna od strateških politika Unije nije bila ni među prvih pet-šest preokupacija evropskih institucija u posljednjih deset godina.

Izazovi od kojih možda ovisi budućnost Unije

Imajući u vidu koncentraciju i kompleksnost trenutnih unutarevropskih i globalnih problema, nije teško razumjeti da su aktuelna pandemija korona virusa i njene ekonomske, zdravstvene i socijalne posljedice; neuspjeh evropske geopolitike; planovi o stvaranju struktura zajedničke odbrane; klimatske katastrofe; migracije; terorizam; pitanje globalnog liderstva nakon neoliberalnog debakla u Afganistanu; sve dublji jaz između pojedinih članica Unije; odlazak sa političke pozornice njemačke kancelarke Angele Merkel, kao autoritativne moderatorke evropskih politika… krupni izazovi od kojih ovisi ne samo kredibilitet, već možda i budućnost Unije.

Ali, ako je u svom prvom govoru o stanju Unije prije godinu dana doista iskreno mislila da će “budućnost EU-a biti onakva kakvom je stvorimo, a Evropa onakva kakvu želimo“, logičnim se onda čini pitanje zašto u srednjoročnim vizijama o EU i Evropi nema istinski integralističkog pristupa prema Zapadnom Balkanu, koji je de facto geografski, historijski, kulturološki i na svaki drugi način neodvojivi dio civilizacijskog prostora o kojem Von der Leyen govori.

Zajednički zaključak brojnih posmatrača, analitičara, bivših i sadašnjih sudionika u stvaranju evropskih politika je da se Unija nalazi na historijski pogrešnom putu. O tome je u srijedu govorio i neočekivano veliki broj evropskih zastupnika, ukazujući na robovanje starim paradigmama, na manjak liderske hrabrosti i na sve veću unutarnju neslogu o svim globalnim pitanjima – od ekologije i “zelenog plana“, fenomenologije migracija i stvaranja evropskih snaga zajedničke odbrane, do politike proširenja.

‘Individualni’ ili ‘kolektivni’ put ka Briselu

Deklarativno, dakle, Unija jeste opredijeljena za proširenje jer, kako je nedavno na Bladu rekao i sam predsjednik EP-a David Sassoli, “bez zemalja Zapadnog Balkana nema ni mirne, stabilne, demokratske i prosperitetne Evrope“. Problem nastaje u realizaciji takvih opredjeljenja, jer sve zemlje članice, pa čak ni evropska “lokomotiva” (Njemačka i Francuska) nemaju uvijek usaglašene stavove o prijemu novih članica. Najveće okršaje među članicama izaziva ipak dilema oko “individualnog“ ili “kolektivnog“ puta ka Briselu, a zbrku izaziva i rasprava o rokovima potencijalnih proširenja, ključnim uslovima i favoritima za prijem u Uniju.

Neke zemlje članice, poput Njemačke, Mađarske, Grčke, Rumunije i Bugarske, smatraju da ključeve regionalne sigurnosti i dinamike procesa integracija drži Srbija. Kao argumenti se navode njen geostrateški položaj, dužina i važnost njene sjeverozapadne granice s Unijom. Francuska, Hrvatska, Slovenija, Austrija, Belgija i većina baltičkih zemalja prednost daju izvornim kriterijima o proširenju iz 1993. godine, po kojima je pristupanje Uniji reverzibilan proces, u kojem se i dobri i loši koraci moraju precizno mjeriti i pravedno valorizirati. Ako toga nema, krivda ne bi smjela biti samo na strani zemalja koje pretendiraju, već i na zemljama članicama i njihovim zajedničkim institucijama koje procesom upravljaju.

Prema slovu aktuelne evropske strategije o proširenju poštena i stroga uvjetovanost u svim fazama pregovora sa zemljama kandidatkinjama nema alternativu, a svaka zemlja kandidat ili potencijalni kandidat mora biti posmatrana pojedinačno, ne u krdu. Po principu uvjetovanosti, po činjenici da je Crna Gora već članica NATO-a, ali i po tome što je od ukupno 33 pregovaračka poglavlja sredinom prošle godine otvorila i posljednje (Osmo poglavlje o tržišnom natjecanju), Crna Gora je daleko ispred Srbije i većine zemalja Balkana, a slijede je Albanija i Sjeverna Makedonija.

Komentari (0)

Još uvijek nema komentara. Postavite prvi komentar!

Ostavi komentar