Najmanje deset osuđenika ili optuženika za ratne zločine u Bosni i Hercegovini za kojima je raspisana crvena Interpolova potjernicima godinama slobodno živi i radi u Srbiji.

Neki od njih su optuženi za genocid, drugi su, formalno, pod istragom, a ima i onih koji su drugi pravosnažno osuđeni za zločine protiv čovječnosti. Istraga.ba u nastavku objavljuje imena ratnih zločinaca kojima su srbijanske vlasti pružile utočište. Posljednji koji je iz BiH pobjegao u Srbiju je predsjednik Boračke organizacije RS – Milomir Savčić, ratni komandant 65. zaštitnog motorizovanog pri Glavnom štabu Vojaske RS, prenosi Istraga.ba.

Milomir Savčić

Sud Bosne i Hercegovine 13. 1. 2020. godine potvrdio je optužnicu protiv Milomira Savčića. U optužnici je, pored ostalog, navedeno da je Milomir Savčić u svojstvu komadanta 65. zaštitnog motorizovanog puka Glavnog štaba vojske Republike Srpske, znajući za namjeru glavnih izvršilaca da djelomično istrijebe nacionalnu, etničku i vjersku skupinu Bošnjaka, pomagao i podržavao ubijanje muških pripadnika skupine Bošnjaka i nanošenje teških tjelesnih ozljeda i duševnih povreda skupini Bošnjaka, koji su, kao Bošnjaci Istočne Bosne, činili značajan dio etničke skupine Bošnjaka.

Umjesto pritvora, Tužilaštvo BiH je prošle godine predložilo određivanje samo mjera zabrane. Savčić je, potom, prekršio mjere zabrane pa mu je Sud BiH odredio pritvor. No, bilo je to kasno. Milomir Savčić je pobjegao, a njegov telefon je posljednji put lociran nekoliko kilometara od granice sa Srabijom. Od tada mu se gubi svaki trag Savčićev telefon bio je aktivan na teritoriji Srbije.

Savčić je bio aktivan i nakon podizanja optužnice i davao je izjave kojima je negirao genocid u Srebrenici.

Ljuban Ećim

“Večići su dobili svoje, ali idemo redom”, reći će u proljeće 1992. godine Ljuban Ećim dok su iza njega pripadnici policijskih i vojnih formacija Bošnjake i Hrvate ubacivali u autobuse, ranije pripremljene za deportaciju nesrpskog stanovništva sa područja Kotor Varoši.

Dvadeset i tri godine kasnije, Sud BiH je raspisao crvenu Interpolovu potjernicu za Ljubanom Ećimom “zbog postojanja osnovane sumnje da je počinio krivično djelo zločin protiv čovječnosti”.

U januaru prošle godine Tužilaštvo BiH je protiv Ećima podiglo i optužnicu zbog ratnih zločina u Kotor Varoši, ali kako je osumnjičeni bio nedostupan, ova optužnica nije potvrđena iz proceduralnih razloga. Uglavnom, Ljuban Ećim, unatoč crvenoj potjernici, i danas slobodno živi u Beogradu. Do jula 2019. godine ovaj Arkanov kum i bjegunac od bh. pravosuđa živio je na adresi Susedgradska 49, Svilajnac, a kasnije i na adresi Đure Jakšića broj 11 u centru Beograda.

Posjeduje pasoš Republike Srbije čije vlasti ne žele preuzeti njegovo krivično gonjenje zbog ratnih zločina u BiH.

Mirko Todorović Banana

Negdje pred ponoć u zimu 2010. godine sreli smo se na rumskom raskršću. Mirko Todorović Banana imao je kapuljaču na glavi i bio je bez stalne adrese prebivališta u Srbiji. Dvije godine prije našeg susreta, Todorović je pobjegao iz BiH gdje ga je Sud Bosne i Hercegovine osudio na 13 godina zatvora zbog ratnih zločina u Bratuncu.

U presudi Suda BiH piše da su Miloš Radić i Mirko Todorović Banana “dana 20.maja 1992.godine u popodnevnim satima, u selu Borkovac, opština Bratunac, u grupi zajedno sa još četiri pripadnika Vojske Republike Srpske, među kojima i Stjepanović Novakom zv. „Krke“, učestvovali u hapšenju grupe od 14 (četrnaest) civila bošnjačke nacionalnosti i to: Hamed Alić, Hamid Alić, Halima Alić, Maho Avdić, Hamedina Ramić, Munib Sulejmanović, Hajrudin Hasanović, Hamed Velić, Fadil Sulejmanović, Amer Ramić, Naser Sulejmanović, Muharem Salkić, Mehmed Jahić i Ibro Džananović, koji su se usljed straha od napada vojske i policije Republike Srpske skrivali u napuštenom kamenolomu nedaleko od sela Borkovac u kom je većina bila nastanjena, a zatim ih poveli u koloni prema selu, kada je neko iz grupe napadača pucanjem iz oružja usmrtio Avdić Mahu, koji se nalazio na začelju kolone, da bi ih potom mučili udaranjem šakama, nogama obuvenim u vojničke čizme po svim dijelovima tijela, oduzeli im novac i dragocjenosti, uz psovke na nacionalnoj osnovi, nakon čega su ih odveli do padine prema obližnjem potoku gdje su ih poredali leđima okrenutim prema potoku, a zatim na iste pucali, usljed čega su njihova tijela padala u potok i tom prilikom usljed pogodaka iz vatrenog oružja smrtno su stradali Hamid Alić, Halima Alić, Munib Sulejmanović, Fadil Sulejmanović, Hajrudin Hasanović, Hamed Velić, Hamedina Ramić”.

Prvostepenom presudom Radić i Todorović su osuđeni na po 17 godina zatvora. Kasnije je Todoroviću kazna smanjena na 13 godina, a Radiću na 12. Prije nego je upućen na idržavanje kazne, Todorović je pobjegao u Srbiju. Nikada nije uhapšen.

Milorad Mišo Pelemiš 

“Borci Diverzantskog odreda, srpski junaci. Dozvolite mi da vas u ime Drinskog korpusa, u ime komandanta Glavnog štaba i svoje ime pozdravim i čestitam dan formiranja jedinice”, govorio je u proljeće 1995. godine general Radislav Krstić na obilježavanju godišnjice osnivanja Desetog diverzantskog odreda Vojske Republike Srpske.

Nakon uvodnih riječi, Krstić je ratnu zastavu predao Miloradu Miši Pelemišu, komandantu Desetog diverzantskog odreda čiji će pripadnici u 16. jula 1995. godine na Vojnoj ekonomiji Branjevo, na putu između Zvornika i Bijeljine, strijeljati najmanje 1200 srebreničkih Bošnjaka. Straljačkim vodom rukovodio je Slovenac Franc Kos koji je osuđen na 35 godina zatvora. Komandant ove jedinice, Milorad Mišo Pelemiš pobjegao je u Srbiju i nikad nije procesuiran.

 Kompletan tekst pročitajte OVDJE.