Tarik Đođić, autor više knjiga priča, knjiga koje su doživjele brojna izdanja, kao i direktor Al Jazeera Balkans, objavio je ponovo zanimljivu priču o svojem ličnom iskustvu, ali i našem vezama sa Bosnom i Kućom. Kao i većina priča ovog autora, i ova dira dušu i podsjeća na istinske vrijednosti.

Piše: Tarik Đođić

"Kad sam u životu bio najgore bolestan, bili smo daleko od kuće. Nisam mogao voziti, pa je Alma, dok je padala najjača kiša koju sam, čini mi se, ikada vidio, vozila kući.

Polusvjestan, naslonjen glavom na dječiju sjedalicu, dok me je sin uplašeno gledao, u magli sna, između svijesti i nesvijesti, na tankoj liniji koja razdvaja ili možda spaja život i smrt, samo mi se jedna misao jasno prikazivala, izlazila, isticala, ostajala živa, a sa njom i ja: sve će biti dobro, samo da stignemo u Bosnu, svojoj kući. Tamo ću odmah biti bolje, tamo će sve proći.

Stigli smo, namah mi je bilo bolje, ali će mi život spasiti ljekari, tek kasnije, mnogo kasnije, skoro sasvim kasno.

Nedavno sam sreo jarana, čiji je petogodišnji sin bio obolio od slične bolesti kao što sam bio ja. Srećom, oni nisu čekali, sve je bilo na vrijeme, pa je dijete bez velikih posljedica i neposredne opasnosti po život, izliječeno.

Dok mi je prepričavao svoju, roditeljsku dramu, rekao mi je kako je njegov sin u bolnici stalno ponavljao: baba, vodi me kući, molim te, odmah ću biti bolje, odmah ću ti ozdraviti. Kući, baba, molim te, kući.

Jesam li naivan ko dijete? Jesam li još dijete? Jesam li dijete? Jesam, akoBogda, jesam i jesam. Bez obzira na prođene lekcije, ja još uvijek mislim da mi tamo, u nas, u mene, niko i ništa ništa ne može. Da će tamo sve proći, da ništa ne može biti, da me Zemlja i Kuća čuvaju od svega.

Zato ja ne pozdravljam samo ljude, nego svaki put glasno, kao najdražem insanu, na granici uzviknem: selam ti i dobar dan, Bosno. A kad kućna vrata otvorim, kuću svoju poselamim: selam alejk, Kućo! Evo mene tebi i neka tebe meni.

Kunem vam se, svaki put čujem odgovor, i od Zemlje i od kuće. Pa ako šta i bude, ako baš i griješim, ako se šta i desi, neka bude tamo. Gdje jedino jesam i gdje nikad nije sasvim kasno".

O autoru

Godine 1966. rođen u Prnjavoru, bosanskom gradiću poznatom kao Mala Evropa zbog velikog broja različitih nacionalnih skupina koje su u njemuživjele. Godine 1986. došao na studij prava u Sarajevo, gdje i danas živi.Godine 2011. otvorio Facebook profil, lajkao firmu u kojoj radi i koju voli pa momentalno zamrznuo virtualne aktivnosti. Godine 2015. razbio nos na godišnjem odmoru, spuštajući se niz tobogan. Povreda je iziskivala mirovanje, a mirovanje želju za pisanjem. Reaktivirao Facebook profil i počeo objavljivati priče, pričice, note i crtice o dobrim ljudima, koje je cijeli život tražio i pažljivo slušao. Godine 2016. uz podršku prijatelja i čitalaca, i kad je vidio šta se sve objavljuje kao knjiga, odlučio priče uknjižiti.

Više o djelima Tarika Đođića OVDJE.