Raho Begić, čovjek koji je gledao smrti u oči

Raho Begić, čovjek koji je gledao smrti u oči

Piše: Midhat Dedić (Al Jazeera Balkans) 

“Svečano izjavljujem da ću govoriti istinu, cijelu istinu i ništa osim istine…”

Ovu rečenicu svjedok Raho Begić iz sela Begići kod Sanskog Mosta izgovorio je u sudnici Haškog tribunala 30. maja 2002. godine, u krivičnom predmetu protiv Radoslava Brđanina i Momira Talića.

Haški tribunal je Brđanina, vodeću ratno-političku ličnost i predsjednika Kriznog štaba tadašnje samozvane autonomne regije Krajina (ARK) i saradnika bivšeg čelnika bosanskih Srba i na doživotni zatvor presuđenog ratnog zločinca Radovana Karadžića, osudio na 30 godina zatvora za progone, mučenja, deportacije, prisilno premještanje, bezobzirno razaranje gradova, naselja i sela, hotimično lišavanje života.

General Talić, prvi saradnik komandanta vojske bosanskih Srba i također na doživotni zatvor presuđenog ratnog zločinca, generala Ratka Mladića, komandant Prvog krajiškog korpusa, čije su jedinice načinile teške zločine protiv Bošnjaka i Hrvata, umro je tokom suđenja 2003. godine.

Ubijen i mlađi brat Nedžad

A ko je Raho Begić, otkud on u Hagu? Čega je svjedok i protagonist, kakav je njegov životni manuskript i kakav je ovozemaljski lični biljeg i znamen donio pred suce u “antičkim” togama?

Begić je jedini od 19 civila iz svoga sela, među kojima je bio i njegov mlađi brat Nedžad, preživio strijeljanje na mostu na rijeci Sani kod sela Vrhpolje, općina Sanski Most, 31. maja 1992. godine. Spasio se skokom sa mosta u rijeku, a kasnije završio u srpskom konc-logoru na Manjači. Nakon razmjene logoraša, transportiran je u Njemačku, gdje i danas živi.

Raho Begić je porodični čovjek, koji svake godine posjećuje svoje pitomo selo Begiće. I svaki put prelazi preko mosta na kojem se u najmračnijim tonovima tog 31. maja nagovještavao i ispisivao njegov jezoviti kader.

Krvavi put do mosta

“Živjeli smo u Begićima, velikom zaseoku Kljevaca, selu s mješovitim stanovništvom, u slozi i dobrosusjedskim odnosima. Družili smo se, pomagali jedni drugima, išli u školu. Bili smo mladi, bio je to život. Nijednog trenutka nije se mogla niti naslutiti pukotina u našim idiličnim vezama. Onda su naše komšije Srbi krenuli na ratišta u Hrvatsku i tada se, polako iz dana u dan, u zraku osjećala neka nelagoda i zebnja. Nadvila se mračna sjena nad našim odnosima i u zraku je visilo neko nevidljivo i neobjašnjivo zlo. Kada su na cijeloj općini jednoga dana osvanuli srpski punktovi s naoružanim vojnicima, s pivom i rakijom u ruci, strepnja kod naših ljudi se svakodnevno pojačavala. Nismo se više puno kretali, grupirali smo se u selu, nekako osjećali da je tako bolje, i nismo htjeli susretima na punktovima dodatno zagrijavati netrpeljivosti”, počinje svoju ispovijest Raho Begić.

Begićani su prvi susret sa srpskom paravojskom doživjeli 25. maja 1992. godine – naoružani, upali su u Donje i Gornje Begiće, tukli mještane, otimali novac i dragocjenosti. U Gornjim Begićima su pretukli Ismeta Kurbegovića, Hakiju i Šaćira Begića. Raho se s bratom i amidžićem Munibom spasio bijegom prema rijeci Sani.

Tih dana na lokalnom radiju srpska vlast je tražila da Muslimani i Hrvati predaju oružje i Begićani su to učinili. Raho se sjeća da su Hakija Begić i Midhet Cerić predali svoje pištolje, a Ismet Kurbegović pištolje zeta Mustafe, Hamo Begić lovačku, Irfan Begić automatsku pušku, koju je dužio kao “rezervista”… U selu je zavladao prividni mir i osjećaj kako bi se sve moglo, ipak, dobro završiti…

Tukli, vrijeđali, izvodili da ih strijeljaju

Došao je 31. maj 1992. godine.

“Bili smo u kući Arifa Begića kada su vojnici opkolili kuću, pucali, psovali i zvali da izađemo vani. Već su vodili zarobljene mještane iz Dizdarevića i Hadžića. Njihove kuće su gorjele. Poveli su nas prema Gornjim Begićima, uz bašte, vukli smo stare žene i ljude koji se nisu mogli kretati. U kući Ismeta Kurbegovića ostavljeni su žene i starci, a nama je neki poručnik rekao da formiramo kolonu i krenemo prema mostu na Sani kod Vrhpolja, gdje će nas čekati autobus radi deportacije u neki sabirni centar”, nastavlja Begić ispovijest.

Putem su ih tukli, vrijeđali, izvodili da ih strijeljaju. Selo je gorjelo. Na putu do vrhpoljskog mosta Jadranko Palija, Srbin iz Siska, ubio je iz pištolja četiri civila iz kolone. Begićeva sjećanja su nevjerovatna…

“Kod mosta na rijeci Sanici, lijevoj pritoci Sane, Palija je iz kolone izveo Miralema i Enesa Cerića, oca i sina, Enes je bio sudija Općinskog suda u Sanskom Mostu. Gurao ih je ispred sebe prema betonskoj klaonici pored mosta, naredio im da uđu unutra i čuli su se pucnji… Palija nas je stigao, a nakon nekih 200 metara, na raskrsnici puta Sanski Most – Ključ, blizu današnje osnovne škole, iz kolone, koja se lijevom stranom puta kretala prema vrhpoljskom mostu, izveo je Ismeta Kurbegovića na desnu stranu, pitao ga gdje mu je snajper, a kad je Ismet rekao da nema oružje, pucao mu je u glavu… Pedesetak metara prije mosta naišao je vojni kombi i Palija je sjeo na suvozačevo mjesto. Kombi se kretao uporedo s našom kolonom. Palija je tada pozvao Irfana Begića da dođe do njega. Mislio sam da ga hoće nešto pitati. Irfan je izišao iz kolone i kada je došao sa druge strane kombija, nasuprot Paliji, on mu je hladnokrvno pucao u glavu. Na putu je ostalo krvavo Irfanovo tijelo. Izbezumljeni i u tišini već smo stizali na most.”

Kompletan tekst pročitajte OVDJE.

 

Komentari (0)

Još uvijek nema komentara. Postavite prvi komentar!

Ostavi komentar