Zaboravljeni zločin: Od Aerodromskog Naselja do Vlakova put je bio krvav

Zaboravljeni zločin: Od Aerodromskog Naselja do Vlakova put je bio krvav

Begija Džemidžić se za Balkansku istraživačku mrežu Bosne i Hercegovine (BIRN BiH) prisjetila dana u kom je izgubila sina i supruga.

“Bilo je pola pet ili pet. Došli su i lupali na vrata stubišta, a mi smo bili u podrumu. Rekli su ‘otvarajte ili bacamo bombe‛. Moj muž je otvorio vrata, oni su došli do podruma i rekli da izlazimo. (...) Jedan je došao na vrata i pitao: ‘Ima li muslimana?‛ Ustao je komšija Čaušević Šućro i rekao ‘ja‛. Kada je izašao vojnik ga je uzeo za kosu i nekoliko puta udario glavom od zid. Niz stepenice se slijevala krv”, prisjetila se Begija Džemidžić.

Tog dana od nje su u Aerodromskom naselju u Sarajevu odvojeni sin Mufid i suprug Meho. Njihova tijela identifikovana su i ukopana 1997. godine. Kako kaže Džemidžić, sin joj je ubijen nakon što je sa još nekoliko komšija polegnut na cestu ispred zgrade, a suprug kasnije.

“Počeli su redom da izbacuju muškarce. Redali su ih pored haustora potrbuške sa rukama naprijed. Nas žene su protjerali iza druge zgrade, pod jedan balkon. Tada je počelo pucanje i znali smo da je to ubijanje. Blizu je stajao top koji je u to vrijeme ispaljivao granate prema Dobrinji. Cisterne su odmah došle i prale sve. Pričao mi je jedan komšija, koji je ovdje ostao, da je tovario mrtve i da je od Aerodromskog Naselja do Vlakova put bio krvav”, opisuje Džemidžić za BIRN BiH, dodajući da je prva žrtva u njenoj ulici bio Dragoje Veljković zvani Batan.

“Ujutru, kada su upali, bio sa ženom u stanu. Ne znam šta su mu rekli, ali on je kazao ‘što to ljudi radite, šta vam narod smeta‛. Oni su ga uhvatili, odveli na ćošak i ubili. Mjesto ubistva je oprano, ali je trag krvi dugo ostao”, kazala je.

Priča kako je potom s ostalima odvedena u jedan prazan u stan. Iz tog stana čula je glas svoga supruga, te je zamolila vojnike da ga dovedu da ga vidi.

“On je došao do vrata, ali ga nisam prepoznala – bijel, bez zuba. ‘Ko me je tražio‛, pita moj muž. ‘Ja, Meho, gdje nam je Mufid?‛ On je rekao: ‘Tu je‛, pokazujući rukom prema zemlji. Znači, dijete mi je tu ubijeno, ali muž nije. Muž je tovario mrtve, a gdje je kasnije ubijen, ne znam. Odveden je u Selo [naselje sjeverozapadno od Aerodromskog Naselja]”, rekla je Džemidžić.

Devetnaestog juna u koloni izvedeni su napolje iz stana, a prema riječima Begije Džemidžić svima je na leđima bila prislonjena puška.

“Prvo su nas istjerali na igralište i snimili nekoliko starijih Srba kako bi pravili prilog o tome da muslimani istjeruju Srbe. Kada se kamera sklonila krenuli smo prema Kasindolskoj. Došli smo do raskrsnice i tu nas je bilo već stotinu – staraca, žena, djece. Rekli da muslimani idu na Stup, a Srbi i Hrvati na Ilidžu, a od tamo će Hrvate slati za Kiseljak”, rekla je Džemidžić koja je tada ranjena.

U bolnici u Blažuju, kako je ispričala, ukazana joj je medicinska pomoć, nakon čega je prebačena na Ilidžu i kamp Oaza u Lužanima gdje je ostala šest dana. Izašla je uz pomoć osobe srpske nacionalnosti.

Kompletan tekst pročitajte OVDJE.

 

Komentari (0)

Još uvijek nema komentara. Postavite prvi komentar!

Ostavi komentar