Jedna vrsta ludila i ljudske gluposti jeste često spominjanje prošlosti, nostalgije za
njom, želja da se ona vrati i padne u očaj zbog nje.

Ovako se ubija volja i uništava stvarnost u kojoj živimo. Za pametne ljude knjiga prošlosti je zatvorena i više se na nju ne osvrće. Ona je zauvijek zatočena u tamnici zaborava jakim halkama okovana.

Nema joj više izaći, niti svjetlo dana ugledati, jer je to prošlost, završena stvar. Tuga je neće vratiti, briga i nedaća je neće oporaviti, ispraviti niti oživiti. Prošlosti napsrosto nema, zato ne živi u košmaru prošlosti, u minulim sjenama.

Spasi se i napusti avet prošlosti. Pa zar želiš rijeku vratiti na izvor, sunce na izlazak, dijete u majčinu utrobu, mlijeko u dojku i suzu u oku?

Ako žališ za minulim i zbog tog si nespokojan i ojađen, onda je tvoje stanje
zabrinjavajuće, jadno i očajno.

Ako prelistavaš stranice prošlosti, gubiš sadašnjost, uništavaš trud i uzaludno trošiš
dragocjeno vrijeme. Spominjući prijašnje narode Allah dz.š. kaže:

”Taj narod je bio i nestao”( El-Bekare,134).

To znači da je stvar biia, prošla, zato nema nikakve koristi da preturamo po lešini minulog vremena,i da pokušavamo vratiti točak povijesti. Onaj ko se vraća prošlosti sličan je mlinaru koji melje već samljeveno žito, ili drvosječi koji reže piljevinu. Davno su govorili onome ko place za minulim:

”Mrtvi ne ustaju iz  mezarja”.

Također se prenosi da su jednom davno pitali magarca:

”Zašto ne preživaš?”, a on im odgovori: ”Ne volim lagati.”

Naša nesreća je u tome što se predajemo prošlosti i tako gubimo sadašnjost, umjesto da gradimo prekrasne palače,zamišljamo drevne šatore.

No, da se skupe svi ljudi i džini da vrate ono što je prošlo, ne bi uspjeli jer je to samo po sebi nemoguće. Ljudi ne gledaju i ne osvrću se iza sebe, jer vjetar puše pravo, rijeke i karavani teku naprijed. Stoga, ne opiri se zakonu života.