Prof. dr. Senadin Lavić: Ne sanja Avdo Bosnu bez Bošnjaka!

Prof. dr. Senadin Lavić: Ne sanja Avdo Bosnu bez Bošnjaka!

Piše: Prof.dr. Senadin Lavić 

Pitanje o imenovanju naroda i narodnih grupa u Bosni i Hercegovini bilo je često postavljano u spornom kontekstu ili se nije pravovremeno aktualiziralo uslijed nerazumijevanja i neznanja. Stoga je imenovanje bilo ostavljeno u maglama ideološke moći i spornih mistifikacija.

Od Platonovog dijaloga Kratil (Kratilos) znamo da je čovjek biće koje imenuje. Djelatnost imenovanja je znak racionalnosti i moći onoga koji imenuje u nekom kontekstu. Tamo gdje nema riječi (imena za neku stvar ili pojavu) nema ni stvari. Imenovanjem se stvar ili biće smješta u određeni poredak i kontekst djelovanja. Čovjek je imenovao rijeku i prostor Bosne koji se vremenom širio.

U Bosni su danas dominantni Bošnjaci, Srbi i Hrvati, mada u državi žive i Jevreji, Slovenci, Romi, Albanci, Turci, Crnogorci, Slovaci, Mađari, Talijani, Austrijanci, Nijemci, Irci, Amerikanci i drugi. Imena ovih narodnih grupa su prilično ustaljena i ne dovode se u pitanje.

S imenom Bošnjaka od početaka 20. stoljeća stvara se problem. Ime direktno povlači ključnu identitetnu odredbu naroda i političku poziciju. Narod koji je stoljećima smješten u prostoru Bosne i u dijelovima susjednih država, u različitim političkim aranžmanima, doveden je u tešku poziciju na kraju 19. i u prvoj polovini 20. stoljeća. Našao se direktno pred velikodržavnim hegemonizmom srpskog i hrvatskog nacionalizma zasnovanog na etničkim i religijskim atributima. Bošnjaci su u sklopu Osmanskog carstvu dali brojne uglednike u vlasti, politici i nauci, da bi poslije Gradaščevićevog Pokreta za autonomiju Bosne doživjeli neviđenu odmazdu od Porte (1832-1852), koja ih je oštetila i onesposobila za teška iskušenja u dolazećem vremenu.

Poslije smrti Benjamina Kallaya 1903. godine, naprimjer, sasvim se izokreće stvar i “muslimanska grupa” u Bosni se od Austrijanaca naziva Muhammedaner (njihov jezik se 1907. godine dekretom sklanja iz institucionalne upotrebe i uvodi se sh jezik). Na to je reagirao Osman Nuri Hadžić i potcrtao da to nisu Muhamedanci nego muslimani. I tako je počelo da se odvija u “pogrešnom” smjeru imenovanje jedne grupe. Umjesto starog narodnog imena, preferira se religijska oznaka tog naroda, jedna njegova dimenzija koja je njegova specifična razlika u odnosu na druge. To ne znači, naravno, da ta grupa nije znala svoje narodno ime i da ga nije imala.

Ta bosanska narodna grupa je do 15. stoljeća upotrebljavala ime Bošnjani (Bošnjanke), a od 15. do 20. stoljeća Bošnjaci, odnosno u singularu Bošnjak. U tom periodu su prihvatili muslimansko vjerovanje koje je bilo dominantno u Osmanskom sultanatu, pa su ih onda prvi susjedi nazivali “Turcima” jer su se u njihovoj percepciji “poturčili”, to jeste: ušli u islam. Ali, oni nikada nisu zaboravili svoje narodno ime Bošnjak. Od 2. jula 1891. godine kada Safvet-beg Bašagić spjeva Pjesmu Bošnjaku do Husage Ćišića koji na početku druge Jugoslavije 1945/1946. godine pita za “šestu baklju”, jasno se zna ime naroda, ali problem je nešto drugo.

Na povijesnoj sceni su snage koje ne doživljavaju pozitivno imenovanje bosanskog narodnog bića koje je povijest zapamtila, jer je bio u toku pripremljeni proces “nacionaliziranja“ muslimana, ili u srpstvo ili u hrvatstvo, dakle, proces koji je već dao “dobar” rezultat kod pravoslavnog i katoličkog stanovništva Bosne. Nije se smjelo pojaviti nikakvo bosansko nominiranje! Proces “nacionaliziranja” bosanskog bića trebalo je  nastavit kod muslimana i time bi Bosna bila podijeljena između srpskog i hrvatskog nacionalnog hegemonijskog programa. Bošnjaci koji se nisu dali srbizirati i kroatizirati dočekali su genocid 1992-1995. godine. Taj autohtoni i stari narod na tlu Bosne i Hercegovine postao je predmet velikodržavnog terorizma prvih susjeda, stravičnih zločina i ucjena!

U Bosni su bošnjački katolici od kraj 19. stoljeća postali predmet hrvatskog nacionalnog programa iz Zagreba. Kroatizacija je trajala tri zadnje decenije 19. stoljeća preko katoličke crkve i propagandnih djelovanja pojedinaca, književnika, historičara, političkih organizacija i institucija iz Zagreba. Bosanskohercegovačkim katolicima ili Bošnjacima-katolicima “matera zemlja” postala je Hrvatska.

U septembru 1900. u Zagrebu je na Prvom hrvatskom katoličkom kongresu Josip Stadler “naredio” da se bosanski bošnjački katolici od tada imaju nazivati Hrvatima i time je katolička vjera presudila u imenovanju jednog dijela bošnjačkog bosanskog naroda, a sa strane nacionalne politike iz Zagreba iskazano je jedinstvo katolicizma, domoljublja i etničke grupe. Tako je poništeno sve zalaganje bosanskih franjevaca oko čuvanja bošnjačkog identiteta i bosanskog jezika iz 19. stoljeća. Još je ostalo zapisano na vitraju u katedrali Srca Isusova u Sarajevu – “Katolici Bošnjaci grada Sarajeva 1887”. Rezultat tog nacionalnog širenja iz Zagreba na prostor Bosne bila je kroatizacija srednjovjekovne Bosne i pretvaranje bana Kulina ili Tvrtka I Kotromanića u velike hrvatske vladare!

Osnova hrvatstva u Bosni postala je tako katolička religija i jasno je etablirana dvoznačnost kroatizacije, naime, sto godina poslije biće zloupotrebljavana od velikodržavnih projekata hrvatske politike iz Zagreba koja će preko sestrinske stranke HDZ stvarati agoniju bosanskohercegovačkim Hrvatima i držati pola države u nekoj vrsti zakočenosti. Bosanski Hrvati su postali dijaspora s tačke gledanja Zagreba i hrvatskog nacionalnog interesa, te su kao narod otrgnuti od Bosne i bačeni u povijesna bespuća velikohrvatstva. Dolaskom Mate Bobana na čelo HDZ BiH hrvatski narod je podijeljen na “bosanske” i “hercegovačke” Hrvate i uveden je koncept podijele države na etnička unitarna geta. Primjer toga je “Herceg-Bosna”! I zahtjev da se uvede izborni zakon prema željama jedne političke ličnosti.

Srpska politika u Bosni već je od 1862. godine jasno usmjerena na srbiziranje Bošnjaka pravoslavaca i Vlaha pravoslavaca prema planu Načertanije iz 1844. godine, ali i katolika i muslimana. U Bosni ne postoji srpsko identitetno ime za narod do pred kraj 19. stoljeća. U velikosrpskoj projekciji ono će biti napravljeno od bošnjačkog pravoslavnog stanovništva. Zato je Teofil Petranović došao u Sarajevo, finansiran iz Srbije, da osnuje društvo za propagandu i širenje srpskog imena.

Poslije 1878. godine Srbija je postala priznata država i odjednom je služila kao orijentir pravoslavnom stanovništvu, to jeste mogla je na osnovu državnog okvira komotno razvijati srpski narodni i državljanski identitet unutra i izvan teritorija koje su joj Berlinskim kongresom priznate. Srpska historiografija je u 20. stoljeću stvorila mit o Bosni kao centralnoj srpskoj zemlji. Srbijanska srpska politika je najednom počela otvoreno izražavati svoje aspiracije. Srbija je neočekivano isplivala na stepenicu Pijemonta u jugoslavenskom procesu, a velikosrbijanski ideolozi i historičari mitovima su začepili rupe u vlastitoj povijesti koje su bile višestoljetne.

Propagandne manipulacije dovele su danas do toga da se narodne grupe u Bosni predstavljaju kao strane i otuđene jedne od drugih. Bošnjaci s tri vjere su razdijeljeni u tri naroda! Politike iz Beograda i Zagreba su “uspješno” iskoristile formirane grupa Hrvata i Srba u Bosni koje su navedene da svoju vlastitu prošlost i zemlju potisnu i počnu služiti srbijanskom i hrvatskom interesu izvan Bosne s obećanjem o “velikim državama”. Određeni dio građana je zaboravio svoj bosanski humus, vlastiti bosanski identitet i počeli su služiti izvanbosanskim politikama.

To je rezultat obrazovnog sistema, religijskog prozelitizma, ekonomskih pogodnosti i kontinuirane propagande. Opskurno obmanjivanje stanovništva koje nije imalo kvalitetan obrazovni sistem provodile su religijske institucije u Bosni stvarajući religijsku svijest koja je postala ključni sloj identiteta ljudi. Iz te religijske razlike oblikovala se i “narodna razlika”. Tako je religija odigrala ulogu djelitelja ljudi služeći nacionalnim ideologijama od druge polovine 19. stoljeća, s jedne strane, a prema svome poslanju je univerzalna i nadilazi partikularne etničke i nacionalne interese, s druge strane.

To znači da je ovdje religija svedena u polje etnopoliitke i da se koristi za realizaciju etničkih pitanja. S tim se stvara očigledan paradoks koji kazuje da je na djelu obmana. Etnopolitička naracija i religijska svijest su osnova stvaranja razdvojenih elemenata bosanskog narodnog bića od 19. stoljeća kada je bošnjačko/bosansko narodno stablo počelo da se grana na tri grane prema određenom religijskom iskustvu. Već u okviru Osmanskog sultanata s millet sistemom započinje taj proces gdje se diferenciraju religijske zajednice kao predvorje etničkog diferenciranja u 20. stoljeću. Stoga je Topal Osman paša započeo oblikovanje jedinstvene narodne svijesti u Bosni, a isto je nastavio Kallay od 1882. do 1903. godine.

Narodi koji se granaju iz bosanskog stabla ne smiju zaboraviti da pripadaju Bosni i da su dužni da to svjedoče na svakom njezinom dijelu teritorije. Ali, nigdje se politička manipulacija nije tako poigrala s građanima kao u Bosni prenaglašavajući njihove religijske i etničke oznake (atribute) a potiskujući bosanski državljanski (nacionalni) identitet. Cjelina ljudskog života reducirana je na religiju i nacijske halucinacije o porijeklu i starosti “našeg naroda”. Ljudi su predozirani etničko-religijskim identitetom, izgubljeni su i nesigurni

Huškači sa svih strana potiču ih na mržnju iz etnopolitike i nacionalističke indoktrinacije. Misle da je identitet nešto kruto, definitivno, trajno.Identitet može i treba biti znak ljudske slobode i dostojanstva, nikako stega vladarsko-svešteničkih oligarhija koje potopiše sve ljudske zasade na ovim prostorima. Etnopolitika je pogubno rearanžirala identitete ljudi na ovim prostorima i sukobila ih ko roblje. Na povijesnu scenu su iskrsli ljudi bez karaktera i moralnih predstava, ali neutoljive pohlepe za moći i dominacijom. To su siromašni, tužni ljudsko identiteti, prazni i patogeni. Cijelo 20. stoljeće Bosna je držana na “sporednoj stanici” identiteta i neprestano debosnizirana da bi se u njoj razvili izvanbosanski duhovi konflikta i šovinizacije Drugog.

Zato, naprimjer, nije moglo da se govori o “bosanskohercegovačkoj književnosti”! I zato se ljudi onemogućavaju da slobodno žive bosansko građansko biće.

Građanski model politike potencira državljansku svijest i bosanski politički identitet koji je nadetnički i podrazumijeva sve građane Bosne i Hercegovine kao bitne i ravnopravne. Oni su Bosanci i politički subjekti Bosne. Njihovi etnički identiteti nisu poricani, ali nisu u prvom planu. Njih vezuje bosanstvo kao pripadanje jedinstvenoj državi, povijesti i civilizacijskoj činjenici! To je stvar politike identiteta. A ljudi samo trebaju biti odani svojoj domovini i ništa više. Kao kćerka Vele Pudara – zlatna Lana! Neko je opasno obmanuo ljude u Bosni da im je negdje izvan Bosne glava i da će neko sa strane urediti unutarbosanski život. Tako smo dovedeni do društvene agonije!

I dalje, nepokolebljivo i odvažno, Avdo sanja Bosnu – bosansku! Istina ta je neporeciva.

(Izvor: Kliker.info)

Komentari (1)

  • Prof.dr Senadin Lavić

    21.03.2021 20:35

    Ne sanja Avdo osnu bez Bošnjaka

Pročitaj sve komentare (1)

Ostavi komentar