Ustanak od prije deset godina trebao je preokrenuti stvari: u februaru 2011. godine, u sklopu "Arapskog proljeća", Libijci su izašli na ulice prosvjedujući protiv autoritarnog režima vlastpdršca Muammara al-Gadafija. Na vlasti je na vlasti bio više 40 godina, od 1969. godine, i vladao je zemljom čvrstom rukom. Protest se ubrzo pretvorio u vojni sukob. Dijelovi vojske prebjegli su demonstrantima, drugi su ostali na Gadafijevoj strani, piše DW.

Nasilje je brzo eskaliralo. Ujedinjeni narodi su 17. marta ovlastili međunarodnu zajednicu da poduzme vojne mjere usmjerene na zaštitu stanovništva i pružile potporu Gadafijevim protivnicima. Samo dva dana kasnije, SAD, Velika Britanija i Francuska započele su zračne napade na Gadafijeve snage. 31. marta NATO je preuzeo zapovjedništvo nad operacijom. 

NATO je svojim zrakoplovstvom podržavao oporbene snage. Mjesecima kasnije, u oktobru 2011., ti su ljudi zauzeli Gadafijev rodni grad Sirte. Pobunjenici su 20. 10. uhvatili i ubili odbjeglog šefa države. Fotografija napravljena mobitelom koja je obišla svijet pokazala je krvavo lice ubijenog diktatora.

Razočarane nade

Smrt Gadafija se u početku zapadnim političarima najprije činila kao prilika za novi početak: "Nadamo se da će nakon desetljeća diktature ljudi u Libiji sada moći otvoriti novo, mirno i demokratsko poglavlje za svoju zemlju", rekao je tada njemački vanjskih poslova Guido Westerwelle. "Stojimo na strani nove Libije na putu ka boljoj, mirnoj i demokratskoj budućnosti“, rekao je on tada.

Takve nade nisu se ispunile: nasilje u Libiji nije prestalo i kulminiralo je višegodišnjim građanskim ratom. Iz današnje perspektive, misija NATO-a bila je stoga samo djelomično uspješna. To je sigurno dovelo do toga da su izravna kršenja ljudskih prava Gadafijeva režima zaustavljena ili barem umanjena, kaže Thomas Claes, voditelj projekata u Libiji u zakladi Friedrich Ebert u Tunisu. U to je vrijeme također skratila neposredni vojni sukob i tako spasila ljudske živote.

"Međutim, dugoročno nismo uspjeli stabilizirati i demokratizirati Libiju. Istodobno, mora se reći da se trenutna destabilizacija zemlje može pratiti unatrag do politike i zločina iz Gadafijevog doba i do mnogo većim razmjerama u odnosu na intervenciju NATO-a ", rekao je Claes u intervjuu za DW.

Patnja migranata

I posljednje, ali ne najmanje važno, rat je zahvatio još jednu skupinu ljudi: brojne izbjeglice i migrante, uglavnom iz podsaharske Afrike. Otprilike 600-700 000 ih je u Libiji. Mnogi su prvotno planirali ostati u Libiji. Kad je rat završio, tada se očekivalo da se u potencijalno bogatoj zemlji mogu naći dobre mogućnosti za posao - Libija ima ogromne rezerve nafte. Međutim, s obzirom na nasilje u zemlji, sve se veći broj ljudi odavno seli u Europu. 

Kompletan tekst pročitajte OVDJE.