Piše: Dragan Bursać (Al Jazeera Balkans)

“Kakvu Bosnu i Hercegovinu mi želimo, da li je moguća ikakva? Hoćemo li da se dogovorimo – hoćemo li poštovati Dejton, ili ćemo u miru ‘podebljati’ granice između Republike Srpske i Federacije Bosne i Hercegovine, jer smo se već razgraničili u Dejtonu, i nastaviti uređivati vlastito dvorište…“

Kome se to Dodik obraća?

Ovo su riječi koje je sa skupštinske govornice planski i namjenski (po ko zna koji put) pustio u eter Milorad Dodik, nekoć gruntovni vlasnik entiteta Republika Srpska, a sad karikatura nekadašnjeg velmože, sjenka samog sebe, kome ni tajkuni u vlastitim redovima više ne vjeruju, niti ga se plaše.

Upravo suprotno, on se boji njih. Puste prijetnje nekakvim otcjepljenjem i prekrajanjem granica suverene, nezavisne i, dakako, nedjeljive Bosne i Hercegovine posljednji su politički i medijski trzaji Milorada Dodika, ne bi li se kako dodvorio Aleksandru Vučiću i vaskolikom ”srpskom svetu“, koji ga, nakon afere “Ikona“, polako sve češće ostavlja na političkoj klupi.

A ta klupa za hlađenje izuzetno frustrira Milorada Dodika, koji je, od nakadašnjeg glavnog kabadahije-napadača, preusmjeren i raspoređen na odbrambenu – preciznije, na logističku – poziciju, pa, po nalogu istog onog Vučića, umjesto kreiranja “nove Republike Srpske“, ide u sadaka-misije po arapskom svijetu, glede vakcina protiv COVID-19. I vidi se ta Dodikova frustracija na svakom koraku, u svakom frejmu isporučene tv-slike, vidi se taj dodatni bust nezadovoljstva, koji više nije okrenut ni prema međunarodnoj zajednici, ni prema – kako on to voli reći – političkom Sarajevu, ni prema bijelom svijetu. Prema bijelom svijetu ponajmanje od kad je Džo Bajden došao na vlast u Americi.

U očajničkom rezonovanju poraženog čovjeka, kome još niko zvanično nije rekao kako treba da napusti političku arenu, “strani plaćenici i domaći izdajnici“ su posvuda. Niču kao gljive u deliričnoj kiši prikaza, kojih se Dodik smrtno plaši. A strah ga je i od opozicije u RS-u, koja svojim desničarenjem i četničanjem polako preuzima Dodikove nacionalističke dizgine, do novinara i nevladinih aktivista, pa čak i njegovih dojučerašnjih kolega. Eto, krivi su mu svi na domaćem terenu za političko posrnuće. O onom moralnom nećemo sad, ono je počelo početkom 21. vijeka.

A to je negdje i logično kad je Dodikova frustracija u pitanju. Jer, ima snage da je iskaljuje (još uvijek na opoziciji), a sa druge strane, vrlo dobro zna da narod u RS-u, koji nije denacifikovan i koji je uzrastao na posljeratnoj turbo-mitomaniji, više vjeruje izvornim opozicionim četnicima nego “partizanu komunjari, koji je prešao na četničku stranu“, kako mu ovi tepaju po skupštinskim hodnicima.

Budimo do kraja jasni...

Postavimo sami sebi pitanje – sa kim će Dodik da se otcjepljuje i pokreće procedure o “podebljavanju“ inače nepostojećih međuentitetskih granica? Sa nezadovoljnim Ministarstvom unutrašnjih poslova RS-a, koji živi od inostrane sadake, Vučićeve dobre volje, a koji nosi deceniju i više stare uniforme i ima manje od 1.000 maraka (500 eura) prosječne plate? Ili će ga u otcjepljenju pomagati napaljeni FB nacionalizmom zapušteni klinci, koji još uvijek nisu dobili radnu vizu za neku od zemalja Evropske unije? Ko će to biti Dodikov saborac, pošto stranačke kolege, čitaj – potčinjeni, neće sigurno sa njim na virtuelno ili, gluho bilo, odistinsko ratište, i to Dodik zna bolje od svih? Zna Dodik da su njegovi prijatelji, zajedno sa njim, umjesto rovova, gledali šlepere sa visokoakciznom robom cijelo vrijeme agresije na Bosnu i Hercegovinu. Nego, hoće li to biti članovi političkih satelitskih partija, poznatijih po kriminalu i kukavičluku, nego po kooperativnosti? Tek oni neće…

Narod? Koji crni narod?! Između borbe za gole živote od entitetskih nametnika i svakovrsnih budžetskih parazita, zaboravljen od vlasti, neće prstom mrdnuti prilikom Dodikovog pada. Zapravo, od najvećeg grada u entitetu, Banjaluke, pa nadalje slabo ko od narečenog naroda može Dodika očima gledati i na tv-u.

Odista, kome se Milorad Dodik obraća, kad kaže: “…Ako ne žele dogovor, onda treba da nas puste da samostalno uređujemo Republiku Srpsku. U miru sa sobom i komšijama…“

Kompletan tekst pročitajte OVDJE.