Amerikanci su nam rekli da imamo Homera. Malo je ko tada u Bijelom Polju i znao za nekakvog Homera, i da je neko gledao Avda Međedovića kako pije vodu sa šedrvana i rekao: Ovo je Homer, to bi prošlo kao dokona lakrdija, jer je svak znao da je Avdo Međedović običan seljak sa Obrova, kraj Bijelog Polja, koji se od drugih razlikuje samo po tome što umije da pjeva uz gusle. Ko je dokon može da ga sluša i dangubi, a ko ga sluša pašće na njegove grane, osiromašiće kao što je on osiromašio – jer: U kojoj kući gusle gude, tu žižak na tavanu žito ne jede, prenosi Biserje.

Sem ovog – ništa drugo o Avdu Međedoviću nismo znali, dok nam to nisu Amerikanci kazali. Rekli su nam da imamo Homera! Da je Avdo Međedović jedan od najvećih pjevača epskih pjesama ne samo kod slovenskih naroda nego i u svijetu.

Konkretno godine 1933., 34. i 35. u Novopazarskom kraju i Bijelom Polju boravila je grupa profesora s katedre za klasične jezike i književnost na Harvardskom univerzitetu u Americi, u Masačusetsu, i zapisivala epske narodne pjesme. Tada su od Avda Međedovića zapisali pjesmu „Ženidba Smailagić Meha“, dosad najdužu u našoj epici – sa 12310 stihova. Druga, po dužini je pjesma Osman-beg Dalibegović i Pavićević Luka, koju su Amerikanci zabilježili takođe od Avda Međedovića. Sadržaj prve pjesme odnosi se na sedamnaesti vijek, na grad Kanjižu koju su Turci dobili 1600. godine, na Budim i njegovog vezira, na vojvodu Petra od Karabogdanske, to jest vezane su za periferne gradove tadašnje turske imperije.

Da se pobliže upoznamo s Avdom Međedovićem. Na pitanja koja mu je postavio Nikola Vujanović, saradnik Milmana Parija i Alberta Lorda, odgovorio je da ima šezdeset i koju godinu. Da ne umije čitati i  pisati. Da ima malo zemljice, da ljeti radi a zimi sjedi – “Volio bih umrijeti od rada nego sjedeti besposlen”.

Da je bio turski vojnik u Solunu devet godina, da je postao narednik. Da se bio toliko izmijenio da ga rođeni otac ne bi poznao. Ispričao je Nikoli Vujanoviću i ovo: “Jednom smo se našli u Iljaza Sijarića u Šipovice, to mi je bratučed. Došao Kasum Rebronja, Radovan Božović, opštinski đelovođa, Ragip Hajdarović, opštinski blagajnik, i tražili da im ja pjevam. Takmičio sam se sa Kasumom Rebronjom, i Kasum će najzad meni: Gđe si ti, ja tu pjevat neću!”

Pokušaću da Avda Međedovića još više približim, a to ću učiniti kroz njegovo gostovanje u našoj kući, u kući Iljaza Sijarića, godine 1925-26. i slijedećih godina kada sam ja bio đak. Meni, đaku, nije bilo da sjedim na patosu među ljudima, pa sam sjedio u ćošku na sanduku. Živjeli smo tada u Godijevu, selu na desnoj obali Lima, tri sata hoda od Bijelog Polja, punom kuća i Godijevaca. Gledao sam te ljude – da ponovim: odozgo sa sanduka dolje po ćilimu, po ponjavama i golom podu, koji su ispunjavali, inače prostranu sobu, od prozora do vrata. Bio je to seljački svijet, ratarski, stariji ljudi i mlađi, preko zime dokoni – dani kratki a noći duge, i eto ih da čuju gusle i pjesme o starim vremenima, o carevima i gradovima, o kulama – “Zeman kule po ćenaru gradi / zeman gradi, zeman razgraduje!” Nikad ništa nisu pročitali jer nepismeni su, sem mene jedinog, njihovog đaka – gore na sanduku: otud kod njih i žed za pjesmama, jer se ne čitaju nego slušaju, to jest: jedina su, uz ostalu usmenu tradiciju, njihova intelektualna komunikacija. U takvoj – i sličnim sredinama, stvarala se i njegova narodna usmena tradicija, kojoj na čelu, svakvako stoji epska poezija. Avdo Međedović nije samo pjevao gotove pjesme, nego ih je dopjevavao, etički i estetički korigovao, pa je, prema tome, bio i pjevač i pjesnik.

Kompletan tekst pročitajte OVDJE.