Životna priča prof. dr. Kenana Dautovića kandidata za budućeg načelnika Travnika

  • Upsješna karijera u Oružanim snagama
  • Ratni put generala Dautovića (Foto: Privatni album)
  • Doktorat odbranio na FPN 2009. godine (Foto: Privatni album)
  • Ratni put generala Dautovića (Foto: Privatni album)

Prof. dr. Kenan Dautović rođen je u Šumeću 1966. godine u radničkoj familiji. Ako ćete pitati Travničane, ne može autohtonije – odrastao je na opjevanoj Plavoj vodi. Otac mu je bio stolar i radio u “Šipadu” u Novoj Bili, majka je bila domaćica i brinula o odgoju dva sina. Nažalost, brat mu je preselio u četrdesetoj godini od teške bolesti. Budući general Oružanih snaga i jedan od ključnih ljudi odbrane Travnika za vrijeme agresije od 1992. do 1995. bio je uvijek odlikaš, pri tome je bio zainteresiran za muziku, bio je aktivni član travničkog folklora, a najviše se zanimao za fudbal. Kada je krenuo u ekonomsku srednju školu da uči za zvanje komercijalnog tehničara, otvorila se mogućnost upisa u vojnu akademiju, piše Stav.

“U to vrijeme će doći ekipa iz Hajduka da testira trojicu igrača. Nalića, Hažbića i mene. Ja sam bio golman pionirske reprezentacije Bosne i Hercegovine i golman zeničke regije. Ipak, presudio je odabir vojne škole. Činilo mi se da je perspektiva u tom sektoru bila sigurnija”, sjeća se Dautović, koji 1982. godine odlazi u Beograd na školovanje. Reći će danas da je to bila vrlo stroga i dobra škola koja je opredijelila mnoge njegove životne stavove. “Ona nije bila ideološki obojena, više je bila koncentrirana na izgradnju jake ličnosti i ja sam tamo otišao kao odlikaš, a zatekao se s trojkama. Na kraju sam i tamo izašao s učeničkim prosjekom 5.00”, kaže Dautović, kojem majka nije dopuštala da izabere pilotski ili mornarski smjer.

JEDAN OD KLJUČNIH LJUDI ODBRANE TRAVNIKA

Izabire smjer lahkih raketno-artiljerijskih sistema jer je vidio izazov u matematici, elektronici i elektrotehnici. Tri godine je u Rajlovcu, a zatim u Zadru, gdje ostaje raditi u tamošnjoj kasarni. Tada kreće i životna neizvjesnost za Kenana Dautovića, tada mladog 23-godišnjeg potporučnika, koji ubrzo prelazi na zadarsku Vojnu akademiju u činu poručnika. Ubrzo shvata u kojem je smjeru krenula JNA i iznutra je u prilici uvidjeti do koje je mjere prožeta velikosrpskom ideologijom.

Uskoro počinje i rat u Hrvatskoj i on 30. augusta 1991. odlazi iz JNA. “To više nije bila JNA, to je bila agresorska vojska u napadu na ljude i gradove koje je trebala štititi. Mi smo kao protivavionci ostali u Zadru, a artiljerijski školski centar je zaposjeo ranije pripremljene položaje koji su okrenuti prema gradu. Kasarna je bila blokirana, pregovaralo se o predaji, ali ja odlazim prije konačne predaje. Dobio sam sve papire po ubrzanoj proceduri koja je bila rezervirana za nesrbe i otišao”, kaže Dautović.

Zanimalo nas je jesu li mu Hrvati ponudili da ostane u HV-u kao stručni kadar. “Hrvati su me pretražili, ispitali i pustili me kući. JNA bezbjednosna služba me ispitivala prije odlaska. Rekao sam im da ovo nije moj rat. Na to su oni primijetili da će doći rat i u Bosnu. Kratko sam im odgovorio: 'Neka dođe, ja znam gdje ću biti'”, sjeća se Dautović.

I bio je tačno gdje je trebalo biti tih sudbonosnih godina za opstanak Bosne i Hercegovine. Kao visokoškolovani i posvećeni oficir, za pola godine stavio se u službu odbrane domovine. U početku je na poslovima rezervnog sastava policije u Turbetu, gdje pod sobom ima 120 naoružanih policajaca. Krajem 1991. godine komandir je policijske stanice u činu inspektora i tu je doživio dolazak četnika i na Vlašić i na Komar. Bio je hapšen, razoružavan, a 20. aprila 1992. na njegov rođendan krenuo je napad na Turbe.

“Velika je sreća da smo imali dobar raspored snaga. Napali su na punkt koji sam ranije fortifikacijski pripremio za odbranu i imali su gubitke od 17 ljudi. Povukli su se, a te linije su ostale takve do oslobođenja ovog dijela države”, kaže Dautović, koji je tu istu noć 20. aprila izvijestio općinskog načelnika i Krizni štab o situaciji na terenu. Postavljaju ga za komandanta rejonskog vojnog štaba, a nešto kasnije je načelnik štaba. Uvezivao je linije lijevo od Turbeta prema Kamenjašu, a uskoro je traženo da se formiraju operativne grupe u Bugojnom.

Selmo Cikotić određen je za komandanta, a pošto je Dautovića znao “po čuvenju” kao perspektivnog oficira, tražio je da mu se pridruži. Godinu 1993. i sukobe s HVO-om provodi u Bugojnom kao Cikotićev glavni vojni obavještajac, a 1994. formiranjem korpusa postaje pomoćnik komandanta Mehmeda Alagića za obavještajne poslove. Godine 1995. komandant je 312. brdske brigade (kasnije preimenovana u slavnu 712. brdsku brigadu). “Učestvujem u svim bitkama, a značajno je napomenuti da je moj 4. bataljon prvi otišao za Krajinu da vrati Krajišnicima ono što su dali za odbranu travničke regije”, sjeća se Dautović.

Komentari (0)

Još uvijek nema komentara. Postavite prvi komentar!

Ostavi komentar