Otišao je dobri hadžija Hamid Mujović, hizmećar džamije Kralja Abdulaha u Tuzli

Otišao je dobri hadžija Hamid Mujović, hizmećar džamije Kralja Abdulaha u Tuzli

Piše: Almasa Hadžić (Politički.ba)

Kad umre poznati intelektualac, političar, neko ko je zadužio grad, državu nekim velikim djelom, žali i o tome danima priča i čaršija i država. 

Mediji se utrkuju ko će više informacija dati o značaju ostavštine rahmetlije, ili pokojnika, svejedno, a u eri društvenih mreža taj „značaj“ pokuca na vrata svakog od nas da se divimo i poštujemo djelo koje iza sebe  umrli ostavlja.

Ali kad umre, skoro nevidljivi čovjek, kao što je hizmećar džamije, e, onda, ta vijest zna da pređe sve ovodunjalučke granice  vrijednog, upravo što je značaj djela koji iza sebe rahmetlija ostavlja rijetka ljudska dobrota, humanost i poštenje.

Upravo je zbog toga vijest da je umro dugogodišnji hizmećar džamije Kralja Abdulaha u Tuzli, osamdesetčetvorogodišnji hadžija Hamid Mujović, jučer preplavila društvene mreže, portale, ožalostila svakog ko ga je ikad sreo i sa njim se poselamio.

Džaba što je četrdesetogodišnji radni vijek ostavio teške posljedice na njegovo zdravlje pa je do kraja života hodao savijene kičme i što stanuje desetaik kilometara izvan grada, hadžija Hamid bi punih 20 godina „lijevalo – puhalo“ iz tuzlanskog naselja Gospić, rano prije podne došao u džamiju Kralja Abdulaha kako bi hizmetio „i džamiji i narodu“ koji u džamiju dolazi.  

„Običnim danima dođem prije podne i u džamiji i oko džamije ostanem do iza jacije. Klanjam namaze, radim oko cvijeća, održavam zelenilo, nastojim da džamijska avlija bude čista i uredna. Ako se zid okruni ili nešto drugo poremeti, ja to popravim. Volim, eto, da džamija blista“ ispričao je Hadžija uoči jednog ramazanskog Bajrama autoru ovog teksta, napominjući da je njegov hizmet „zahvalnost Bogu za zdravlje i dobra koja mu je dao“.

A dao mu je, veli „hairli hanumu, evlad“, dao mu snagu da i u poznim godinama može postiti ramazan i obavljati sve namaze, dao mu život u kome ni na koga ne hatori, a i njega niko, nikad  „mrko okom ne pogleda“.

U ramazanu bi znao poraniti u džamiju, pospremiti ako nešto nije na svom mjestu, klanjati namaze, ispratiti mukabelu,  onako povijen, otići kući na iftar, a onda opet u džamiju na namaze do duboko u noć.

Kompletan tekst pročitajte OVDJE.

Komentari (0)

Još uvijek nema komentara. Postavite prvi komentar!

Ostavi komentar