Piše: Osman Zukić (Al Jazeera Balkans)

Dom zdravlja u Travniku je smješten u Vezirskoj ulici. Zgrada nije namjenski napravljena za potrebe jedne zdravstvene ustanove. Liči na školu ili neki gradski administrativni centar. Ispred su postavljeni dezinfekcijski tunel i trijažni šator. Šator je montiran s prvim hladnim danima kako bi pacijenti imali zaklon od kiše i snijega dok čekaju da ih ljekar primi. Sa druge strane se nalazi trijažni kontejner.

U Travniku su, kao i u većini opština u Bosni i Hercegovini, zdravstveni radnici i menadžment zdravstvenih ustanova reorganizirali rad početkom pandemije Covid 19. Formirani su timovi za kućne posjete, pratile su se smjernice Svjetske zdravstvene organizacije, recepti i terapije su se počeli izdavati na tri mjeseca, pojedine prostorije pretvorene su u Covid sobe… Prvi pacijenti su se pojavili na proljeće. Bio je to porodični klaster u selu Šišava na Vlašiću

Optimizam prije svega

Kroz glavna vrata u uski hodnik nas uvodi doktorica Alisa Islamović-Hrnjić, šefica Pedijatrijskog odjeljenja. Pokazuje najprije malenu sobu u kojoj, od kada je pandemije, pregledaju najmlađe pacijente. Tako sprečavaju širenje virusa ukoliko djeca ili njihovi roditelji imaju simptome.

„Od starta smo optimisti. Taj stav smo zauzeli prema virusu, prema pacijentima, prema kolegama… Dostupni smo sve vrijeme; objavili smo naše privatne brojeve telefona i nikad nismo vratili nijednog pacijenta. U svaka doba nas mogu nazvati i zatražiti savjet.“

Doktorica nas upoznaje sa svojim kolegicama Tanjom, Josipom, Fatom, Hatiđom, Irenom i Amrom. I one su bile u timovima koji su brinuli o zaraženim pacijentima. Pojedine su i same preboljele zarazu s izrazitim ili blažim simptomima. Pokazuju šarene dječije kabanice koje su koristili u nedostatku zaštitne opreme. Kabanice su zgodne upravo zato što ih je lako dezinficirati i osušiti. U nedostatku drugih, neki od bolničkih ležaja s odjeljenja su odneseni u trijažni kontejner.

„Kad je pandemija nastupila, kolege s hroničnim oboljenjima ili oni koji su pred penziju su se povukli da vode druge poslove. Bilo nam je važno da ih zaštitimo od direktnog kontakta s pacijentima. Svi smo se suočili s jednim velikim izazovom; nismo poznavali prirodu virusa, a informacija je bilo jako malo. Slijedili smo preporuke koliko smo mogli.“

Stanje krize

Prolazimo pored prostorije u kojoj se sastaju patronažne sestre. One nisu radile prvi mjesec lockdown-a da bi kasnije nastavile s prvim primarnim posjetama. I savjetovalište za roditelje je u početku pandemije bilo zatvoreno.

„Stanje krize je učinilo da budemo bliži međusobno i da budemo susretljiviji prema pacijentima. Kad se virus naglo počeo širiti – telefon je zvonio non-stop. Građani su bili u strahu; stariji su slušali upute i pridržavali se mjera. Mladi su često ignorisali ono što im se preporučuje. Nekada su to radili svjesno, tražeći način da se zaraze ne bi li, kako su to opravdavali, postali imuni.“

U nekim gradovima u Bosni i Hercegovini je tokom prvih mjeseci pandemije zakazao sektor primarne zdravstvene zaštite. Pacijente su, bez obzira na težinu oboljenja i simptome, slali u bolnice i klinike. Onda su se tamo punili kapaciteti i uposlenici više nisu bili kadri odgovoriti svim zahtjevima i upitima. U tom metežu su često posljedice snosili zaraženi pacijenti s hroničnim oboljenjima i zdravstveni radnici. Za prve se teško nalazio bolnički krevet, dok su drugi bili primorani raditi prekovremeno i bez odmora.

„Kod nas takva praksa nije zaživjela. U bolnicu smo slali tek one pacijente koje nismo mogli liječiti u našoj ustanovi. Bilo nam je jasno da, ukoliko opteretimo bolnicu, možemo imati još veće posljedice. Često smo video-pozivima obavljali konsultacije s kolegama iz bolnice. Pokazali bismo im simptome ili kliničku sliku pacijenta, a onda zajedno definirali naredne korake u liječenju. Nismo mogli ni smjeli zanemariti druge bolesti.“

Kompletan tekst pročitajte OVDJE.