Piše: Nerzuk Ćurak

Donald Trump skrasio se u bespućima povijesne neozbiljnosti. Njegovo predsjedništvo obilježila je twitter politika, u kojoj je granica između slobode govora i govora mržnje bila tanja od žileta. Ohrabrio je balkanske desničarske desperadose da svoju ljudsku skučenost, u čijem je epicentru degradacija Drugog, isporučuju na dnevnoj bazi institucionalno i vaninstitucionalno, koristeći različite medijske platforme za blaćenje političkih protivnika, prenosi Tačno.net.

To bi se i moglo tolerirati da je sav taj retorički poganluk kojem smo izloženi evo već decenijama, ostao na nivou negativnih stilskih figura kojima se konkurentni politički subjekti minoriziraju, ironiziraju, banaliziraju… No, kako živimo u primitivnim društvima u kojima je višedecenijskim radom zla argument etnonacionalne identifikacije u najvećoj mjeri poistovjećen sa političkom identifikacijom, demonizacija protivničkih političkih tabora skopčana je sa mogućim predrasudnim, apriornim dehumanizacijama etnonacionalnih zajednica kao takvih. Nažalost, upravo se to, više nego često, dešavalo i dešava u našim krajevima, nemjerljivo talentiranim da prepoznaju poganluk, krkanluk i primitivizam kao referentnu društvenu vrijednost koju treba izdići na nivo Apsoluta, na nivo zamjene za odsustvo Boga. ( “Milorad Dodik za mene nije Tito, on je za mene Bog”, Sanja Vulić, zastupnica SNSD-a u Parlamentu Bosne i Hercegovine)

U društvima u kojima na vrhu socijalne piramide caruju politički i vjerski lideri, operirani od razumijevanja Drugih, život se, i u nižim i u višim slojevima društvene stratifikacije, dominantno manifestira kroz njegovanje kulture straha, nacionalizma, ksenofobije i šovinizma. Tako su iznikli “cvjetovi zla” i u gornjim i u donjim lagama našeg sluđenog bosanskohercegovačkog ljudstva i, budući da se intenzivno zalijevaju, šanse da presuše ti cvjetovi manje su, u nedostatku bolje metafore, od makova zrna.

Ko ih najviše hrani, ko zalijeva floru nesretne zemlje fekalijama dobro uštimanog šovinizma?

Uvijek su to političari i njihove stranačke, savjetničke, propagandističke, medijske, kriminogene i porodične sluge naviknute na govor mržnje kao da je u pitanju sloboda govora. Obrazovani u nacionalističkim školama, sa zvanjima iza kojih ne stoji znanje (naročito ono humanističko), raspojasani do gubitka antropološke norme, sve te happy televizije, informeri, RTRS-ovi, stavovi i poskoci, sve te mračne vojske interneta, iskompleksirani twitter i facebook ratnici u pozadini svojih političkih gazda, utrkuju se godinama da nas zgade jedne drugima i da to gađenje prihvatimo kao normalnost. Novu normalnost, trajniju od pandemijske nove normalnosti. Normalnost proizvodnje etničkog nepovjerenja i mržnje do nivoa u kojemu će kazati kolji biti tako lako kao da kažeš dobar dan.

Jesmo li već stigli u tu zemlju, ako najveći Srbin otkad više nema Tijanića, ma na kojoj funkciji bio u svom mračnom predmetu želja zvanom Bosna i Hercegovina, može, bez ikakvih bitnih posljedica, preći onu prethodno spomenutu granicu tanju od žileta i o bosanskim muslimanima govoriti na načine nedostojne, na načine grozomorne? Jesmo li već u biblijskoj pustinji ako Gedžoni (ko li mu je samo šapnuo da je taj primitivizam šarmantan; možda Emir, taj stari nemir?) u taj predrasudni, atavistički, kulturrasistički krug uključuje i porodicu, krv svoje krvi, baš kao da živimo srednji vijek pa banjalučki velmoža mora odbraniti porodični feud, jer su strašni turski sultani vremenskom mašinom, sve sa sabljama i konjima, došli tik iznad Aleksandrovca? Jesmo li konačno dozvolili da matiraju našu zemlju kada drugi feudalac (a šta je drugo Izetbegović nego feudalac ako naslijeđuje političku stranku svog oca i raspoređuje užu i bližu familiju po principu krv nije voda), koji se, bar prividno, do sada trudio da ono arhetipsko što potencijalno misli ne iskazuje riječima otvoreno, pogonjen pogonskim gorivom šovinizma, uputi riječi koje negativno determinišu ljude samo zato što su pripadnici jedne etnonacionalne zajednice?

Kompletan tekst pročitajte OVDJE.