Piše: Tarik Đođić
Jutro je bilo toplo i lijepo, ali tišina nije slutila na dobro. Meni je bilo devet ili deset, bratu tri manje. Nikad, do tog jutra, nas dvojica nismo ostali sami u kući. Uvijek je bila nana, ili mati, ili otac, ili dvoje od njih troje, ili svo troje.
Nikad do tog jutra nisam otključao kućna vrata, jer je uvijek bio neko od starijih da nas u kuću ili iz kuće pusti. Našao sam ključ, otvorio, brat i ja smo izišli u avliju, sve je izgledalo normalno, ali neki se svijet u nama i oko nas rušio.
Mama je bila u Banjaluci, u bolnici. Dok se pješke vraćala sa posla, na nju je naletio pijani motorista i skoro je ubio. Naravno da nismo shvatali, ali mi je do dana današnjeg ostalo u glavi očevo " daBogda", na svako komšijsko pitanje kako je Rabija.
Nana je bila u Prnjavoru, u bolnici. Naravno da nismo shvatali, ali nikad neću zaboraviti očevo "srce, od sikiracije", na svako komšijsko pitanje kako mu je majka. I tako, tog se jutra naš do tada sigurni, mirni dječiji svijet rušio u prah, a mi pojma nismo imali šta se dešava i zašto smo odjednom ostali sami. Devet ili deset i šest ili sedam godina stari.
Sjedili smo u avliji, pojma nemam šta smo dumali, kad se na avlijskoj kapiji pojavio čika Ivan, očev upravnik u preduzeću. Visok, prav, lica vidno zabrinutog. Djeco, znate li me? Znali smo ga. Mama vam je bolesna, i baka, rekao je, tata se brine oko njih. Možda danas neće doći. Ako vam nešto treba, ja sam vam tu.
Naravno da nismo baš razumjeli koncept novca, ali nas je čika Ivan upitao treba li nam para, hvatajući se za džep. I nikad, dok živim, neću zaboraviti pokojnog Ivana Bosinog, kako su ga moji roditelji zvali, u našoj avliji, sa rukom u džepu, kad nam je najviše trebalo. Ne, novac nam nije trebao. Samo riječ.
Još jednom, kad se svijet stvarno rušio, kad je Bosna krvarila, našao sam se da znam gdje bih, ali da tamo ne mogu, da ne znam gdje sam i da ne znam kuda ću. Rat nas je pocijepao, bili smo migranti i ništa nismo znali jedni o drugima. Onda me je nekako, ne znam kako i ne znam gdje, našao tetak Ejub iz Francuske i rekao: sine, gdje god da brat i ti budete, imaćete od tetke i mene za stan i hranu. Samo javite. Ne, nikad nam nije zatrebalo, ali ja do danas osjećam životnu sigurnost kad se sjetim riječi moga tetka Ejuba. Kao da i danas, decenijama kasnije, mogu nekog nazvati, ako negdje zapnem. Riječ.
Na dugom životnom putu sretao sam mnogo ljudi u nevolji.
Onda bih se sjetio Ivana u mojoj avliji i tetka Ejuba u našoj kataklizmi. Ako nešto trebate... I vjerujte, nikad niko novac nije tražio.
Ostane samo lijepa riječ što životu smisao daje. Kao ona Ivanova i kao ona Ejubova.
Da se uvijek ljudima nađe.
Još uvijek nema komentara. Postavite prvi komentar!