Piše: Patrick Keddie (Al Jazeera Balkans)

Kao karizmatični revolucionar iz ratobornog kairskog naselja, Ahmed Hassan je bio jedna od zvijezda dokumentarca The Square iz 2013. godine, autora Jehane Noujaima, koji je pratio grupu egipatskih aktivista dok su svrgavali dugogodišnjeg vladara Hosnija Mubaraka 2011. godine, a potom se borili da održe na životu svoju slabašnu revoluciju, prenosi Al Jazeera Balkans.

Ovaj film je osvojio tri nagrade Emmy i nominiran je za Oscara. Ali, Hassanov je život postao teži nakon izlaska ovog filma. Njegov rad kao kinematografa i režisera je presušio jer su ga produkcijske kompanije prestale angažirati, možda zato što je bio na crnoj listi.

Morao je napustiti filmski projekt nakon što je primio prijetnje. Nije mogao nositi kameru na ulici a da ga ne maltretiraju. Većina njegovih prijatelja je bila u zatvoru, a neki su umrli.

‘U Turskoj možete nositi kameru…’

“Osjećao sam da sam veoma blizu zatvora”, Hassan je rekao Al Jazeeri.

U 2018. godini je prigrlio priliku da pobjegne i otišao je u Tursku, koja je postala glavni centar za arapske izgnanike, jer su mnogi od ustanaka Arapsko proljeće, koji su se prvi put pojavili prije deset godina, skliznuli u nasilje i represiju.

“U Turskoj možete nositi kameru. To je, zapravo, prelijepo…Ovdje hodam i osjećam se slobodnim. Osjećam da postoji vlada. Vidim policiju, ali se ne plašim, nije kao u Egiptu. Osjećam da ovdje postoji zakon”, kazao je Hassan.

Ali, život je i težak. Hassan kaže da za njega Turska izgleda kao lubenica sa živopisnim, poticajnim crvenim mesom.

“Ali, kada je zagrizete, slana je, nije slatka.”

Značaj serija i popularne kulture

“Ne postoji takav arapski grad, s velikim populacijama iz različitih dijelova arapskog svijeta koji imaju alate kulturološke i političke ekspresije, kao što je trenutno Istanbul”, rekao je za Al Jazeeru Mohanad Hage Ali, istraživač i saradnik u Bliskoistočnom centru Carnegie.

Kazao je da se ovaj trend prvo pojavio iz diplomatskih politika, koju su slijedili predsjednik Recep Tayyip Erdogan i njegova Partija pravde i razvoja (AKP), na vlasti od 2002. godine, koja je radila na tome da proširi turski utjecaj i odnose u regiji kroz veću diplomatiju, investicije i obrazovne projekte.

Ovim nastojanjima je pomogla popularna kultura, jer su turske serije postale popularne širom Bliskog istoka i često su glorificirale Istanbul i uzdizale njegovu otomansku prošlost.

“Pogledajte Tursku prije Erdogana, [nije bila] u srcu arapskog svijeta na način na koji to sada jeste”, kazao je Ali.

Trend arapskih izgnanika koji idu u Tursku ubrzan je zbog posljedica Arapskog proljeća. Turska je sada dom za oko četiri miliona izbjeglica, većinom Sirijaca, zajedno s aktivistima, novinarima i političkim ličnostima iz država širom arapskog svijeta.

Istanbulske četvrti su transformirane prilivom arapskih zajednica i biznisa, a arapska populacija u ovom gradu vjerovatno premašuje milion. Turska je dom za, kako se procjenjuje, 700.000 Iračana. Više od 500.000, većinom sirijskih izbjeglica, živi u turskom gradu Gaziantepu, na jugu zemlje.

Glas mujezina koji poziva na molitvu

Turska je podržala ustanke Arapskog proljeća, posebno kao oštri protivnik sirijskog predsjednika Bashara al-Assada i pristalica egipatske vlade Muhameda Mursija povezane s Muslimanskom braćom, a koja je bila kratkog vijeka.

Istanbul je postao značajan centar Muslimanske braće, posebno nakon što je Mursija zbacila vojska predvođena generalom koji je postao predsjednik Abdul Fattahom el-Sisijem 2013. godine.

Islam Akel, egipatski novinar i TV prezenter, umalo je poginuo u augustu 2013. godine, nakon što je ustrijeljen i metak mu je dopro do pluća na mirnom protestu na kairskom trgu Rabaa za Mursija, na kojem su najmanje 1.000 ljudi ubile sigurnosne snage.

Pobjegao je u Liban i proveo neko vrijeme u Sudanu, prije nego što je otišao u Tursku 2014. godine. Sada radi kao prezenter na kanalu Watan TV u Istanbulu, povezanom s Muslimanskom braćom. Akel je hvalio Tursku jer je prihvatila izgnanike.

“Kao egipatskom arapskom muslimanu, boraviti u Turskoj meni nije bilo teško, jer boravak u zemlji u kojoj čujem glasove mujezina koji pozivaju na molitvu i na svakom ćošku nalazim džamije pitanje je osjećaja sigurnosti, povezanosti i integracije”, rekao je on.

Kompletan tekst pročitaje OVDJE.