Piše: Davor Gjenero (Al Jazeera Balkans)

Kad je prije 25 godina bio sklopljen Dejtonski sporazum sve je izgledalo optimističnije i jednostavnije nego što je danas. Istina, Dayton je na neki način priznao rezultate rata i uspostavljena je dioba Bosne i Hercegovine na dva entiteta: Federaciju Bosne i Hercegovine, koju su sačinjavali branitelji Bosne i Hercegovine pred agresijom režima Slobodana Miloševića (koji su, doduše, iza sebe imali i nesretnu epizodu hrvatske agresije na Bosnu i Hercegovinu i krvavi sukob, koji je, srećom, zaustavljen Washingtonskim sporazumom i temeljnim definiranjem odnosa dvaju partnera) i Republiku Srpsku, koja je tvorba nastala etničkim čišćenjem, pa i genocidom.

U međunarodnoj je zajednici bilo posve jasno tko je tko: Federacija je imala partnere i u Europskoj uniji i u Sjedinjenim Američkim Državama, u Rusiji je tada predsjednik bio Boris Jelcin, koji je azijsku despociju nastojao pretvoriti u demokratsku državu i slobodno društvo, pa utjecaj Rusije na Balkanu tada nije bio niti opasan, niti patogen. Euroatlantsko savezništvo bilo je čvrsto i administracija Billa Clintona sjajno se razumjela s Europskom unijom, snažnom ekonomskom zajednicom koja se upravo uspostavljala i kao politička unija.

Pljačkaška zločinačka horda

Podjela Bosne i Hercegovine na dva dijela bila je gorka pilula, ali činilo se da ona ne mora biti niti trajna, niti vrlo bitna. U to je vrijeme, uostalom, u Europi postojala još jedna podijeljena država, razdijeljena na sličan način kao i Bosna i Hercegovina, a tada se činilo da toj podjeli dolazi kraj, zahvaljujući procesu europske integracije. Naravno, riječ je o Cipru, koji je ostao podijeljen i nakon “big banga”, proširenja Unije 2004. godine, jer građani grčkoga integriranog dijela otočke države nisu pristali na integraciju izoliranoga turskog dijela. Optimisti su bili uvjereni da će se Zapad pobrinuti za brzu integraciju, oporavak i društveni razvoj Federacije, a Republika Srpska, koju su tada vodili dokazani ratni zločinci, organizatori industrijaliziranog visoko organiziranog pokolja, koji definiramo kao genocid, što je proveden u Srebrenici, a bio je pripreman i u Bihaću.

Tada je svima bilo jasno i to da u zapuštenom dijelu Bosne i Hercegovine, koji je Petar Luković duhovito nazivao “Republikom Šumskom”, vladaju ratni kriminalci, a da njihova soldateska nije bila nikakva oružana formacija osposobljena ratnim vještinama, nego pljačkaška zločinačka horda, koja je jedino u činjenju ratnog zločina uspostavila “sjajnu” organiziranost, a izrastala je od pokolja, koji su započeli u Bijeljini i nastavili se diljem Bosne i Hercegovine, pa do složene organizacije genocida u Srebrenici, koji je, uz egzekutore, obuhvaćao ogroman broj sudionika u pripremi, provođenju, prikrivanju zločina, premještanju masovnih grobnica…

Ta tvorevina nije mogla računati ni na čiju pomoć, dakle, bila je u gorem položaju nego osiromašeni dio Cipra pod turskom kontrolom. Srbija je bila izolirana i srljala je prema pokušaju genocida na Kosovu, da bi 1999. godine konačno bila suočena s međunarodnom intervencijom, kojom je zaustavljen taj pokušaj genocida.

Rusija, Srbija i RS

Korak po korak, okolnosti su se mijenjale. Iako je bilo humanitarne pomoći međunarodne zajednice Bosni i Hercegovini, nakon zaustavljanja rata drastično je padao interes te zajednice za procese u Bosni i Hercegovini, izostajala je vizija potpore, a Federacija se ni izbliza nije razvijala i konsolidirala u demokratsku državu, onako kako se to očekivalo. Presudan limes je 2000. godina, kad u Rusiji odlazi modernizator Jelcin i na vlast dolazi Vladimir Putin, s misijom povrata “stare slave”, utemeljenoj na vojnoj moći i represivnom potencijalu, a ne na modernizaciji, demokraciji i kompetitivnoj privredi.

U Srbiji pada izolirani Miloševićev režim i na vlast dolazi demokratska koalicija, koju predvodi Zoran Đinđić, a jedna od važnih njegovih politika bila je stvaranje “posebnih odnosa” Srbije s Republikom Srpskom. Usto, generacija ratnih zločinaca na vlasti u Republici Srpskoj zamijenjena je skupinom “ratnih profitera”, predvođenih Miloradom Dodikom. Niti Dodikovo vrijeme na vlasti nije jednoznačno. Kad je ta skupina ratnih profitera preuzela vlast u tada izoliranom entitetu, činilo se da oni donose ipak nekakve promjene, da zastupaju drukčije vrijednosti nego ortodoksna skupina organizatora etničkog čišćenja i genocida iz Srpske demokratske stranke.

Kompletan tekst pročitajte OVDJE