Piše: Almasa Hadžić (Politički.ba)

Danas se navršava devet godina od iznenadne smrti Fadila Banjanovića Bracike, lidera povratka Bošnjaka u Podrinje, Posavinu, Semberiju... Zaljubljenika u svoj rodni Kozluk, nepopravljivog socijaldemokrate, čovjeka koji je svojom pričom i karakterom i najsiromašnijeg znao ubijediti da je bogat,  koji je, samo njemu svojstvenim umjećem od  neprijatelja pravio prijatelje, koga je Alija Izetbegović primao kad god je to on zatražio, koji je domaće političare izluđivao svojim  zahtjevima i planovima, a  strane čuvare mira u BiH vječito zbunjivao svojom nepredvidljivošću.

I nakon toliko godina od njegovog odlaska, teško je spomenuti Bracikino ime a ne sjetiti se mnogih njegovih ratnih i poratnih „bisera“ koji su ga činili posebnijim od svih posebnih ljudi koje smo sretali u burna vremena ratne i mirnodopske odbrane naše zemlje.

Rukovodilac od malih nogu

„Ja sam ti post'o rukovodilac od trećeg razreda osnovne škole. Izabrali me za predsjednika pionirske organizacije. Odmah sam „ustrojio“ organizaciju – red, rad, disciplina. Pa onda predsjednik omladine, pa glavni na svim radnim akcijama, posebno na izgradnji pruge Tuzla - Zvornik, pa predsjednik mjesne zajednice  u Kozluku...

Sve sam to ja svojim radom izburgij'o.

Kad ja zavrem  u nešto – to mora da uspije.  

Zato su me i prozvali „bašak“ to jest ovan...

Dok ovi u Vladi nisu pristali da se formira Ured za povratak , ja im nisam odlazio iz kancelarije.

Nema samnom igranja.

Znaš, moj Amerikanac, vidio sam ja šansu u tom Dejtonu,  i evo, vidiš, mi krećemo za koji dan u  Jusiće...

Ma, kad dođeš u Jusiće, čuješ kako se žene svađaju s onu stranu Drine... Imam ja strategiju, ne brini.

Ako si od volje, hajde da te provedem, da vidiš gdje je to – objašnjava negdje u jesen 1996. godine, Fadil Banjanović Bracika, svjetski poznatom novinaru Roju Gatmanu, samo  nekoliko dana prije zvaničnog  početka povratka u Jusiće.

Roj se, blago smijulji, a Bracika se zanio u priču.  Upozoravamo ga da malo „prikoči“ jer prevodilac ne može da ga prati...

„Čuj Amerikanac, najbolje je da tebe tvoj Bracika sutra povde u Jusiće da ti svojim okom vidiš, pa će ti biti jasnije“, našto Roju nije trebalo mnogo da pristane, jer je upravo stigao u BiH kako bi na licu mjesta svjedočio inplementaciji Aneksa 7 Dejtonskog sporazuma.

Sutra dan, Roj, njegov fotoreporter Andrej, Hasan, Blicko i ja, s Bracikom i njegovim „bezbjednjacima“ naoružanim motkama,  puteljcima zaraslim u ostrugu,  stigli smo u porušene Jusiće.

A šljive s grana opadaju, rodile kruške, jabuke.. S vrha  pustog sela  Srbija ko na dlanu..  Rojeva priča o početku povratka Bošnjaka u RS kasnije je obišla svijet.

...Ono  što je Bracika u prvim godinama povratka radio nije mogao niko drugi osim njega onakvog.Tukao se, ubjeđivao narod da će Bosna biti jedinstvena jer je „pričao s Alijom, a kad Alija kaže to je tako i nema druge" govorio bi narodu.

Jedina prava zakletva 

Redovno se kleo u Titu i partiju, što, za one koji su ga poznavali i nije imalo neku težinu.

Jedino kad se zakune rahmetom svog neprežaljenog brata Cake koji je, niko ne zna kako, umro dok je služio JNA, e, onda se znalo da s Bracikom nema šale.   

 Malo, malo, ode Bracika u Sarajevo „na sastanak kod Alije“. Kad se vrati hoće da eksplodira od selameta.

 „Pita me Predsjednik, Boga ti Fadile kako preživljavate, imate li osnovnih namirnica,valja s narodom koji je bez ičega deverati. Kažem ja Predsjedniku – narod ko narod, nema ništa, ali se nada da će imati. 

Meni brat Suljo, moji Kozlučani što žive u Austriji stalno šalju i para, i namirnica  i opet mi malo, uvijek kad me nazovu, ja kažem da nemam žute banke, litre govira, da nemam hrane...  A pravo da ti kažem Predsjedniče – živi se. I hodamo, i družimo se, i veselimo se i, ma sramota me da ti kažem ... – prenosi nam Bracika jedan od prvih susreta s Alijom. 

Pričalo se poslije kako je Alija, raspoložen, kazao da je prvi put doživio da se neko s kim je sa terena razgovarao „nije žalio na svoje neistomišljenike“.

...Omililo se Braciki, ide povratak. 

Kad zakoči  on smisli neki marifet - jal tuču, jal demonstracije, jal "mirovne pregovore" jal... Ma šta je Bracika znao da smisli, živ stvor nije.

Negdje 97, 98. godine, ne sjećam se više, stiže „hitna pošta“ Bracika saziva sjednicu Štaba za povratak, a činili su ga nekoliko demobiliziranih boraca, za koje rat još nije bio stao, neizbježni Žućo, Murge, Dževad, Trco, nekoliko novinara, predstavnika nepostojećih mjesnih zajednica... Izdaje se naredba:

„Od sutra blokiramo puteve pa neka vlast a i ovi stranci vide šta su izbjeglice. Prvo blokiramo put u Simin Hanu. Ni 'tica ne smije proći, posebno, blokirati SFOR-ovce“, – diktira Bracika.

Sutra dan, Simin Han pun izbjeglica iz Podrinja. Stigli oni iz kolektivnih centara, žene zasukale dimije, motke u rukama.. Hasan zabrinut, veli, ovo neće na dobro. A narod bjesan, dodijala žalost, neimaština, glad, pobijeno im i pokradeno sve, jedva čekaju kakvog belaja da počnu udarati. Zacrvenjeli Bracikini obrazi, tvrdi „sve je pod kontrolom“.

Kolone automobila zaustavljene. Nailazi nekoliko transportera SFOR-a. Nema naprijed. Žene vitlaju rukama, pominju im i babe i matere ...Došli funkcioneri iz tuzlanske općine, iz kantona, zabrinuti, mole narod da se raziđe, ali ništa. Iz transportera izlazi glavni SFOR-ovac. Traži s kim da razgovara, oni iz općine i kantona sliježu ramenima.Iz okupljene mase izroni Bracika. Zajanpuren, bajagi nasekiran, govori im da je upravo saznao za demonstracije i odmah došao da vidi šta se događa. Znaju SFOR-ovci da je on vođa povratka...

„Dobro narode, šta vi mislite, ne mogu se putevi blokirati. Šta su vam skrivili ovi stranci, oni su naši prijatelji, nemojte tako – okreće se grupi žena, predvođenoj  jednom, nedao je Bog ni u mahali, kamo li na kakvim demonstracijama.  Kaže joj „gospođo molim vas ja znam da je vama teško, ali smirite se, nisu ovi ljudi ništa krivi“...

„Gospođa“ se motkom zaleti put Bracike, veli mu:

„Nisam ja gospođa već izbjeglica lopove jedan, lako je tebi, vidi ti trbuha koliki ti je, a mi pocrkasmo od gladi. Ti si znači taj što šuruje sa ovim Amerikancima .ebali ti oni mater“. 

Grmi „gospođa“ na Braciku, nesvjesna da joj je Bracika organizirao dolazak na demonstracije jer u svoje selo u okolini Zvornika, iz koga je protjerana 1992. godine ne može da se vrati.

 „Izvinite gospodine molim Vas, znate,morate ih razumjeti, ovi jadni ljudi očekuju vašu pomoć, jer su se pripremili da idu čistiti svoje porušene domove, a srpske vlasti im to ne dozvoljavaju. Pokušat ćemo mi njih smiriti“.

Glavna zvijezda demonstracija

Gospodin SFOR-ovac, se blago smiješi, skontao da je Bracika glavna zvjezda demonstracija, pa mu zakaza sastanak za sutradan , ljubazno se zahvaljujući na razumijevanju.

Žene se skloniše ukraj, transporteri SFOR-a odoše gdje su naumili.

U narednih 10 dana SFOR je obezbjeđivao ulazak u selo u kome je „gospođa“ što je svoj bijes na demonstracijama iskalila na Braciki, na svom zgarištu našla samo bakrenu tavu u kojoj  je nekad kuhala jabukov pekmez, jedne vile i nekoliko nagorjelih džezvi. Nikad nije saznala da je, ustvari, Bracika, bio vođa demonstracija u Simin Hanu.

Eto, takav je bio Bracika.

Niko kao on nije poznavao svoj narod.

Voljeli su ga, kudili, mrzili, ogovarali, dočekivali kao najveću svetinju, a on, šta god da su mu radili i govorili, nije znao hatoriti.

Za njega je svako bio brat i bracika, pa mu je to i odredilo nadimak po kojem ga  i mrtvog u Bosni poznaju.

Onog dana kad se saznalo za njegovu iznenadnu smrt Podrinje je zašutjelo.

Toliko ljudi na jednoj dženazi i Bošnjaka i Srba i Hrvata, hodža, hadžija, popova, vjenika i onih koji to nisu, esdeaovaca, esdepeovaca i onih "onako", predstavnika međunarodne zajednice, domaće vlasti... rijetko se vidjelo na jednoj dženazi.

Dunjaluk  se skupio u Kozluk da se oprosti od Bracike.

Neka je rahmet našem Braciki. Čovjeku koji je „umio s narodom“, koji nije krio da je  „komunjara“ i da su mu i  od partije i od politike, uvijek preči njegov Kozluk i njegova BiH.

Zato i mrtav traje.