Prof. dr. Ivo Komšić: Daytonski dnevnik Ive Komšića – 25 godina poslije

Piše: Prof. dr. Ivo Komšić (Preporodov Journal)

Rat u Bosni i Hercegovini od 1992.-1995. godine bio je jedan od najkopliciranijih svjetskih problema. Daytonskim sporazumom taj rat je zaustavljen i uspostavljen mir.

U trenutku kada je potpisan, „strane u sukobu“ imale su različite percepcije Sporazuma. Opći dojam je bio da se radi o „nepravičnom miru“ koji je, ipak, bolji od nastavka rata. Za državnu delegaciju Bosne i Hercegovine nepravičnost se sastojala u tome što agresija na međunarodno priznatu državu nije kažnjena i što je država entitetski podijeljena.

Za „srpsku stranu“ nepravičnost se sastojala u tome što je ideja tzv. velike Srbije konačno propala i što je legalizirana Republika Srpska samo jedan entitet unutar Bosn i Hercegovne, a ne država. Za „hrvatsku stranu“ nepravičnost se sastojala u tome što se Republika Hrvatska nije uspjela proširiti na Bosnu i Hercegovinu i što je ideja tzv. Herceg-Bosne konačno pokopana.

Za „američku stranu“ Daytonski sporazum je najuspješniji mirovni sporazum postignut poslije Drugog svjetskog rata, to je jedini sporazum koji je definitivno ugasio ratište na jednoj od najneuralgičnijih tačaka svijeta. Za američku administraciju to je jedan od najvećih diplomatskih uspjeha i strateška osnovica njihove politike na Balkanu.

Poslije Daytonskog sporazuma nije pukla niti jedna puška u Bosni i Hercegovini. Međutim, ostale su različite percepcije Sporazuma, jer on nije ugasio politike koje su počele i vodile rat.

RS JE POKLONJENA SRBIMA

„Srpska politika“ u Bosni i Hercegovini i u Srbiji nije odustala od svojih ratnih ciljeva samo ih nije mogla provoditi ratom. Oni nisu prihvatili činjenicu da u Daytonu nije legalizirana Karadžićeva zločinačka tvorevina, nije legalizirana „srpska zemlja“ ili „srpska krajina“ kao dio velike Srbije, nije legalizirana „srpska država“, država srpskog naroda u Bosni i Hercegovini, kako je pisalo u paljanskom ratnom ustavu  RS-a. Naprotiv, sve te tvorevine su bačene na smetljište povijesti u Daytonu. Srbima u RS-u data je prilika da zajedno s druga dva naroda, i ostalim građanima, žive u entitetu koji je dio Bosne i Hercegovine, sa visokom autonomijom.

Unutarnje uređenje RS-a moralo se potpuno uskladiti sa Daytonskim sporazumom u roku od tri mjeseca, i sa svim aneksima tog sporazuma (ima ih 11 ).

Morali su svoje vojne formacije integrirati u zajedničku državnu vojsku jer je to bio jedini način da se s njih skine hipoteka zločina, morali su osigurati povratak prognanih i raseljenih i namiriti štetu koju su im nanijeli uništavanjem imovine, morali su vratiti u zajedničke institucije ratni plijen i prisvojene javne korporacije, morali su prihvatiti Visokog predstavnika kao jedinog autoriteta u tumačenju i održavanju Daytonskog sporazuma, morali su prihvatiti Bosnu i Hercegovinu kao državu, suverenu, cjelovitu i demokratsku.

Da bi uopće došlo do daytonskih pregovora prethodno je trebalo podvući crtu ispod ratne RS: podignuta je optužnica za ratne zločine protiv predsjednika tadašnje Republike Srpske, Radovana Karadžića, koji se morao povući sa svih svojih funkcija i predati Haškom sudu. S Karadžićem Daytonski sporazum nije bio ni moguć ni provodiv.

U Daytonu je napravljen radikalni raskid sa zločinačkom tvorevinom. Srbi su dobili šansu za novi početak, za skidanje hipoteke ratnih zločina s naroda, za integraciju u Evropu preko Bosne i Hercegovine.

Danas se u RS-u tvrdi kako Bosna i Hercegovina opstaje samo kao projekt međunarodne zajednice. Zaboravlja se da je RS projekt međunarodne zajednice i da je RS faktički poklonjena Srbima u Daytonu. Inače, združene vojne snage, u sklopu vojne akcije „Oluja“, ušle bi u Banja Luku, i to bi bio i formalni i stvarni kraj RS-a. Međunarodna zajednica nije htjela Bosnu i Hercegovinu bez Srba, ali nije htjela ni srpsku državu u BiH. 

S Daytonom se htio potaknuti potpuni mentalni i politički preobražaj i naroda i ratne tvorevine za koju se narod bio vezao. On je uključivao prihvaćanje istine koju utvrdi Haški sud, suočenje sa zločinima i promjenu kolektivne svijesti koja je inficirana s idejom tzv. velike Srbije ili „srpske države“ u Bosni i Hercegovini.

Nitko u Daytonu nije mogao ni pomisliti da će se RS, nakon 25 godina, vratiti na poziciju i ideologiju ratne, zločinačke tvorevine, da neće priznavati Bosnu i Hercegovinu kao državu i njen Ustav. Najveće iznenađenje je što je taj obrat izvršio Milorad Dodik, favorit i nada međunarodne zajednice, od koga se očekivalo da će RS uzdići iznad one ratne, i na šinama Daytonskog sporazuma krenuti ka Evropi i NATO-u.

Dodik je ustvari obnovio Karadžićevu RS, ozakonio dan osnivanja zločinačke tvorevine kao dan RS-a, rehabilitirao ratne zločince osuđene na međunarodnom sudu, pobrisao sve što je nosilo ime Bosne i krenuo u otvoreni proces rušenja Bosne i Hercegovine, što se ni ratom nije moglo uraditi.

Narod je ponovno založen za ideju. Može se reći da Srbima u RS-u nije ni pružena mogućnost prave percepcije Daytonske RS, oni su političkom i medijskom kampanjom držani kao taoci jedne poražene ideje. – „ Laž je vid našeg patriotizma“, davno je napisao rodonačelnik savremenog srpskog nacionalizma, Dobrica Ćosić.

 ŽAL ZA HERCEG-BOSNOM

„Hrvatska strana“, preciznije politika Hrvatske demokratske zajednice (HDZ) BiH i Hrvatske, nije se pomirila s nestankom tzv. Herceg-Bosne. Istini za volju, legalizacija Republike Srpske u Daytonu trajna je inspiracija njene ideje, bez obzira što je Haški sud osudio tu kvazidržavnu tvorevinu kao dio Tuđmanovog „udruženog zločinačkog poduhvata“.

ivo komsic.png - Prof. dr. Ivo Komšić: Daytonski dnevnik Ive Komšića – 25 godina poslije

Strategija rušenja Bosne i Hercegovine koja dolazi od HDZ-a i iz Hrvatske, ista je ona iz devedesetih godina. Prvi ešalon u tome čine najviši državi zvaničnici, predsjednica/predsjednik i premijer. Drugi ešalon su dio Sabora Republike Hrvatske, te parlamentarci u Evropskom parlamentu iz Hrvatske. Treći ešalon su mediji i nevladine organizacije (koje uglavnom kontrolira Vlada) i druge organizacije značajne za narod - kulturne, znanstvene, vjerske i sl. Četvrti ešalon su sami građani, odnosno onaj dio koji je indoktriniran i raspamećen rastućim nacionalizmom i koji se kreće na granici neonacizma, koji sve češće „samoorganizirano“ ispostavlja zahtjeve za zaštitu naroda u drugoj, ne u svojoj, državi.

Dakle, od običnog građanina do najvišeg državnog funkcionera, uz male iznimke, stoji se na stanovištu kako se ravnopravnost hrvatskog naroda u BiH može postići samo stvaranjem hrvatskog entiteta, tj. obnovom Herceg-Bosne. Pri tome se ne govori o položaju Hrvata u RS-u nego samo u Federaciji BiH u kojoj Hrvati, preko HDZ-a, dijele vlast s vladajućom bošnjačkom strankom, i to onako kako je propisano Ustavom i zakonima.

Konačno, hrvatski nacionalizam i ekstremizam se prebacuju preko plota u dvorište susjedne države – Bosne i Hercegovine, pravo mjesto gdje hrvatska politika treba ostvariti svoj „povijesni interes“.

 BOŠNJACI I NACIONALIZAM

Treća,„bošnjačka strana“, koja, istina, nije politički homogena kao srpska i hrvatska, a koja se identificira s državom, pokušava dokinuti nepravdu Daytonskog sporazuma koji je entitetskim uređenjem državu učinio neefikasnom, neracionalnom i nedemokratskom i najbrojnijem narodu u Bosni i Hercegovini smanjio životni prostor jer je onemogućen povratak prognanih i raseljenih.

Međutim, suočena sa srpskim i hrvatskim nacionalizmom, razapeta je između državnih i nacionalnih interesam,i tom nacionalizmu se najčešće suprotstavlja vlastitim nacionalizmom.

Ona je stalno u protivurječnosti koju je sama sebi nametnula: s jedne strane stoji na etno-nacionalnom konceptu uređenje države, politiku utemeljuje na vjeri u Boga i moralnim zakonima, s druge strane se zalaže za sekularizam, građansko društvo i demokratsku pravnu državu (to su vrijednosti upisane u Rezoluciju SDA na posljednjem Kongresu stranke).

U praktičnom političkom djelovanju nemoguće je izbjeći ove protivurječnosti. Zbog toga se praktična politika često vodi na crti etno-nacionalnog predstavljanja koje od naroda čini vjersku, a ne političko-državničku organizaciju.

To dovodi u pitanje patriotsku vjerodostojnost vodeće „bošnjačke strane“ zbog čega „četvrta strana“ u Bosni i Hercrgoini, ona liberalno-demokratska i građanska, ne želi je kao političkog partnera. Ona sama nije dovoljno jaka za prevladavanje postojećih protivurječnosti u društvu i državi. Tako se cijeli politički prostor ostavlja na milost i nemilost nacionalistima.

Bez obzira što Daytonski sporazum pruža mogućnost prenošenja nadležnosti entiteta na državu i jačanje njenih institucija, vladajuće srpske i hrvatske stranke nastoje oslabiti državu i učiniti je što neefikasnijom. Postojeće entitetsko uređenje im to omogućuje.

RS je unitarna tvorevina za razliku od Federacije BiH koja je decentralizirana kroz kantone. Dva entiteta nisu ravnopravna jer su asimetrična. Činjenica da moraju funkcionirati u jedinstvenoj državi, državu čini nefunkcionalnom – preklapaju se nadležnosti, što omogućuje blokadu državnih institucija.

Uz to, entitetsko glasanje u institucijama države koje Srbima daje jedan glas, a glas Federacije BiH dijeli na bošnjački i hrvatski, ostavlja prostor da ova dva naroda svoja nacionalna prava ostvaruju u međusobnom konfliktu. To neprestano destabilizira Federaciju. Jedini izlaz iz te situacije Bošnjaci vide u dokidanju entiteta, što se sa srpske i hrvatske vladajuće politike tumači kao zahtjev za unitarizaciju države.

Dalje, država Bosna i Hercegovina sa četiri nivoa vlasti – državni, entitetski, kantonalni i lokalni, neracionalna je država s ogromnom administracijom koja troši većinu nacionalnog dohotka.

U toj situaciji nacionalne politike svu političku borbu svode na borbu za što povoljniju nacionalnu podjelu budžeta. To faktički razvlašćuje državu u raspodjeli i upravljanju budžetima na svim nivoima vlasti,  blokira upotrebu međunarodnog novca koji se odobrava za Bosnu i Hercegovinu, državne projekte svodi na entitetske i nacionalne.

Sa postojećim stanjem u privredi, stepenom razvijenosti proizvodnje, nije moguće podnijeti trošak državne administracije koji građane neprestano osiromašuje.

Nacionalne vladajuće politike koje su proizvele to stanje, koriste to stanje za žestoku kampanju protiv Bosne i Hercegovine, nastoje pokazati i dokazati domaćoj i svjetskoj javnosti nemogućnost opstanka države i potpunu urušenost društva.

Pri tome se pozivaju na Daytonski sporazum. To je već isprobana strategija: prvo se proizvede poželjno stanje, pa se onda proglasi nepoželjnim i nepodnošljivim; zatim se predlažu mjere za njegovo prevladavanje.

I to sve rade isti politički subjekti i isti ljudi. Tako se od Daytona do danas smišljeno destabiliziraju institucije države, a onda se zaključuje o nemogućnosti njenog funkcioniranja i opstanka. Cilj je jasan: pokazati da država Bosna i Hercegovina ne može osigurati stabilnost građanskog društva i zaštitu prava konstitutivnih naroda, te da složena država, kakva je Bosna i Hercegovina, ne može biti funkcionalna i demokratska.

Danas je Daytonski sporazum, sa svim njegovim slabostima, ipak, jedina pravna zaštita države. Svi napadi na državu, destabilizacija njenih institucija, ne mogu uništiti državnu strukturu koja je tim sporazumom utemeljena i garantirana. Kako god se ta struktura procjenjivala sa demokratskih stanovišta, ona je čvrsta i ima međunarodnu garanciju.

U Članku 1. Aneksa IV, Ustav, Daytonskog sporazuma, stav 1. – Kontinuitet, piše:

„Republika Bosna i Hercegovina čije će zvanično ime od sada biti 'Bosna i Hercegovina' će nastaviti svoje pravno postojanje po međunarodnom pravu kao država, sa unutrašnjom strukturom modificiranom kako je ovdje određeno i sa postojećim međunarodno priznatim granicama. Ona će ostati država članica Ujedinjenih nacija i može kao Bosna i Hercegovina zadržati ili se prijaviti za članstvo u organizacijama unutar UN sistema i drugih međunarodnih organizacija.“   

 KONTINUITET BOSNE

Tvorci Daytonskog sporazuma su dakle vodili računa o kontinuitetu države BiH. Sporazumom, odnosno Ustavom BiH, nova državna struktura je samo „modificirana“ stara, i nije ukinut kontinuitet države Republike Bosne i Hercegovine – ona je samo promijenila ime. Njen republikanski državni karakter je sačuvan, nije formirana nikakva nova država nego je Republika BiH promijenila ime i „modificirala unutrašnju strukturu“.

Ta temeljna ustavna odredba je dosljedno provedena u cijelom Sporazumu. Država BiH ostaje članica UN-a, jedino se ona može „prijaviti za članstvo i drugih međunarodnih organizacija“. Entiteti to ne mogu, niti to mogu osporavati, jer oni su dio unutarnje strukture države. Odluke državnih organa u tim zahtjevima-prijavama su konačne i ne mogu ih entiteti dovoditi u pitanje.

To također nije domena političkih organizacija, vladinih i nevladinih udruga, a ni naroda kao etničkih ili političkih skupina, bez obzira na njihovu konstitutivnost. Konstitutivnost se ostvaruje konstitucijom države i onoga trenutka kada je država kostituirana, suverenu vlast ostvaruje država sa svojim institucijama. Nepoznato je u dosadašnjoj političkoj povijesti da se narodi prijavljuju u članstvo međunarodnih organizacija država; oni mogu biti članica narodnih i nacionalnih organizacija i udruženja.

Ovaj princip kontinuiteta države pritvrđen je u dodatku Ustava, pod naslovom Aneks 2. ( na Ustav ), Prelazne odredbe, stav 2. – Kontinuitet propisa:

„Svi zakoni, propisi, sudske procedure, koje su na snazi na teritoriji Bosne i Hercegovine u trenutku kada Ustav stupi na snagu, ostaće na snazi u onoj mjeri u kojoj nisu u suprotnosti sa Ustavom dok drugačije ne odredi kompetentni organ vlasti Bosne i Hercegovine.“

Čak svi propisi i administrativni postupci nastavljaju svoj kontinuitet ( stav 3. istog aneksa).

Nacionalističke stranke u Bosni i Hercegovinu, koje gotovo u neprekinutom kontinuitetu imaju vlast u Bosni i Hercegovini od stupanja na snagu Daytonskog sporazuma, ne poštuju Ustav države Bosne i Hercegovine. Sa svakom novom garniturom u vlasti problematiziraju se svi pravni propisi doneseni ranije i preispituju sve procedure, bez obzira što se u vlasti mijenjaju samo funkcioneri istih stranaka. Svaka naredna garnitura počinje od sebe i u skladu sa svojim interesima kreira propise, kao da prije njih nije ništa postojalo.

Ide se tako daleko da se novim zakonima i propisima ne samo anuliraju stari, nego se primjenjuju retroaktivno. U ocjenama stranih organizacija koje prate i ocjenjuju naše pravne procedure i primjenu propisa, Bosna i Hercegovina je, prije svega, zemlja pravne nesigurnosti. Zbog toga nema velikog interesa stranih investitora za ulaganja u našoj zemlji, a domaći se ne odlučuju za veća ulaganja od trenutnih. – Nitko ne zna koji novi propis ih može sutra dočekati i potpuno promijeniti poslovnu klimu.

Na isti način se država drži u stanju neizvjesnosti kad je pitanje njenog priključenja međudržavnim organizacijama, iako joj to pravo garantira Daytonski ustav.

Međutim, Daytonski Ustav Bosne i Hercegovine je propisao i zaštitio državnu strukturu, ali nije be-ha društvo. Ono se formira u neposrednom životu, razvija kroz mnogostruke društvene odnose, kroz djelatnosti nevladinog sektora i funkcioniranje odgojno-obrazovnih, znanstvenih, kulturnih, vjerskih, gospodarskih i drugih društvenih institucija od općeg značaja. Rušitelji Bosne i Hercegovine to dobro znaju, i oni unutarnji, i oni vanjski.

 MOSTARIZACIJA DRUŠTVA I DRŽAVE

Radi toga su svoje aktivnosti prebacili na destabilizaciju društva, na kidanje životnih veza među građanima. Računaju s tim, kada se društvo potpuno etnički polarizira i proizvede neprijateljsko stanje, ni država neće moći opstati. Tada teza o ugroženosti naroda i njegovoj zaštiti dobiva svoj zbiljski, objektivni smisao. Uzorak za to već postoji, to je Mostar.

Danas se Daytonski sporazum pokušava upotrijebiti za rušenje svega onoga što je u Daytonu dogovoreno i potpisano. To je jasno iskazano u tezi koju zastupaju i neki najviši evropski zvaničnici, kako je Bosna i Hercegovina razapeta između dvije realnosti, one daytonske - etničke i druge briselske - demokratske.

Međutim, nigdje u Daytonskom sporazumu, niti u jednom aneksu, nije uspostavljen etnički princip kao jedini princip formiranja i funkcioniranja vlasti. Uspostavljeni su domovi naroda čija je funkcija zaštita vitalnog nacionalno interesa. I kako je to utvrdila Venecijanska komisija, ti domovi imaju funkciju veta u parlamentima na svim razinama.

Ni oni se ne biraju na etničkom principu jer moraju imati lokalni izborni legitimitet koji je zasnovan na proporcionalnosti. Etnički princip izbora delegata u domove naroda je samo dodatni mehanizam očuvanja ravnopavnosti naroda; zato je u tim parlamentarnim tijelima glasanje paritetno, nije moguće nadglasavanje. Ali taj princip nije ni temelj, ni realnost, ni slovo Daytonskog sporazuma.

Etničko se ne mora poklapati s nacionalnim jer je šire od toga. Etnički interesi se mogu ostvarivati i mimo nacionalnih stranaka, mogu ga ostvarivati pripadnici drugih naroda ukoliko sami nisu vođeni nacionalističkim interesima svoga naroda već i nekim drugim, općeljudskim, građanskim, humanističkim. Međutim, da bi se sluđivala domaća i strana javnost želi se unijeti etnički princip u neposredne demokratske izbore, a proporcionalni u etničke. To je smisao zahtjeva za promjenu Izbornog zakona u Bosni i Hercegovini.

Daytonskim Ustavom BiH nigdje nije određeno da se etnički glasa, da se moraju formirati etničke izborne jedinice. Ustav je uvažio referendumsko pitanje i pozitivan stav građana BiH o ravnopravnosti naroda, manjina i građana. Prilagođen je entitetskom uređenju, koje je za građane nepoželjno, ali ono je „pismo“ Daytona. Po tom „pismu“ članovi Predsjedništva BiH moraju biti iz tri naroda, ali se ne biraju etnički jer oni nisu predsjednici svojih naroda u državi nego predsjednici države, tj. svih naroda, manjina i građana, ma kako se izjašnjavali.

ivo komsic n1.jpg - Prof. dr. Ivo Komšić: Daytonski dnevnik Ive Komšića – 25 godina poslije

Dalje je propisanoda su izbori demokratski i slobodni, što znači da građani ne mogu biti pod pritiskom, ni vjerskim, ni političkim, ni pod nacionalističkim. Ne postoji niti u jednom izbornom segmentu „etnička realnost“ i nju danas samo izmišljaju nacionalisti.

S druge strane, kada se nacionalisti zalažu za proporcionalni izborni princip, onda proporcionalno žele iskoristiti za nadmoć relativne većine nad svakom drugom mogućom većinom. To što većina u parlamentima nije relativna većina nego konstituirana većina, a nju može formirati netko sa veoma malim izbornim rezultatom, njih se ne tiče. Radi toga su konstruirali novi pojam – „legitimno predstavljanje“. To je dodatni kriterij koji žele uvesti u izborno zakonodavstvo BiH. Tada uopće ne bi bilo važno koliko procenata netko dobija na izborima, važno je samo tko će se proglasiti“ legitimnim predstavnikom“ naroda.

Neprevladiva je protivurječnost koju oni ovim pojmom sakrivaju.

„Legitimno predstavljanje“ je njima potrebno za izbor člana Predsjedništva Bosne o Hercegovine, ali im je neprihvatljivo pri izboru delegata u domove naroda. Za taj izbor se mora osigurati proporcionalno predstavljanje naroda, tako da iz onih sredina u kojima je neki narod u manjini, taj narod ne može imati svog delegata u zakonodavnom tijelu. I to je za nacionaliste demokracija.

Po tom modelu niti jedan predstavnik naroda koji je u manjini na lokalnom nivou ne bi bio predstavljen u  parlamentima. Uvođenje ovog principa sve bi narode u Bosni i Hercegovine pretvorilo u nacionalne manjine, osim u onim sredinama gdje je jedan narod teritorijalno homogeniziran.

 SVAK' MEĐU SVOJE

Znaju oni to dobro. Njihovi zahtjevi nisu slučajne greške ili nerazumijevanje Daytonskog ustava. To je politička strategija. Treba tako urediti državu da svi oni koji su manjina u nekoj sredini, koji nisu „humano protjerani“, trebaju pobjeći iz te sredine i priključiti se većini. Tako će se konačno u BiH dobiti etnički homogenizirane teritorije i teritorijalizirane nacionalne politike. Multietničke stranke će morati nestati kada nestanu multietničke sredine. Ta „realnost“ ne postoji u Daytonskom sporazumu, kako se tvrdi, ta se realnost želi proizvesti.

Poseban problem u funkcioniranju daytonske Bosne i Hercegovine je odnos vladajućih struktura Republike Hrvatske i Republike Srbije prema Bosni i Hercegovini, koje se u posljednje vrijeme često pozivaju na pravo prema Bosni i Hercegovini, koje su, navodno, dobili potpisom na Daytonski sporazum.

To „pravo“, koje su sami sebi pripisali, koriste za direktno miješanje u unutarnje odnose u Bosni i Hercegovini, njen regionalni i međunarodni položaj. Pri tome, nitko od njih, do sada, nije naveo niti jedan stav, član ili opću odredbu Daytonskog sporazuma koji im to pravo daje.

„Pravo stečeno potpisom“ samo je obična floskula koja se ubacila u javnost i u njihove medije i koja se neprestano ponavlja i tako pretvara u političku ideologiju. Tom ideologijom, s lažnim uporištem, želi se u domaćoj i međunarodnoj javnosti legitimirati starateljski odnos prema Bosni i Hercegovini, državi koja je, po njima, bez perspektive i na infuziji međunarodne zajednice. Retorika „prava“ zapravo otkriva namjere naših susjeda da nas vrate u preddaytonsko vrijeme kada su oni svojim politikama i vojnim snagama prekrajali granice Bosne i Hercegovine i pokušavali izgraditi nacionalne države na tlu Bosne i Hercegovine, koje bi onda pripojile sebi, kako je to utvrđeno u nekim presudama Haškog suda i okarakterizirano kao ratni zločin.

Radi svega toga nužno je još jednom podsjetiti što su potpisali u Daytonu predstavnici tih država i na što su se obavezali.

Pregledom svih aneksa Daytonskog sporazuma može se lako utvrditi da niti jedna strana u pregovorima, niti jedna država potpisnica Sporazuma, nije stekla nikakvo pravo, temeljem svoga potpisa, nad Bosnom i Hercegovinom. Daytonski sporazum je samo definirao i pobrojao obveze kojih se moraju pridržavati svi njegovi potpisnici.

Opće odredbe Sporazuma nabrajaju sve obveze koje potpisnici prihvaćaju, s tim da u preambuli piše da će dijelove Sporazuma koji se odnose na RS, potpisati delegacija SRJ ( tj. Milošević), „uz obavezu da implementira sporazum koji je donesen striktno i posljedično“. U te obveze spadaju: provedba Povelje UN-a, Helsinčke deklaracije i dokumenata OSCE-a o temeljnim ljudskim pravima i slobodama, obveza „poštivanja suverene jednakosti jedna drugoj, rješavajući sporna pitanja mirnim sredstvima, uzdržavajući se bilo kakvih akcija, putem prijetnje ili upotrebom sile... protiv teritorijalnog integriteta ili političke nezavisnosti BiH“.

Daljnje potpisane obaveze su: poštivanje entitetskog razgraničenja, prihvaćanje izbornog programa izloženog u Aneksu 3, poštivanje Ustava Bosne i Hercegovine izloženog u Aneksu 4, poštivanje ljudskih prava i zaštita izbjeglih i raseljenih lica, zatim, strane su se obvezale prihvatiti aranžmane koji se odnose na civilnu implementaciju sporazuma, tj. OHR i Visokog predstavnika.

Na kraju, SR Jugoslavija se obvezala priznati Bosnu i Hercegovinu kao suverenu nezavisnu državu unutar međunarodno priznatih granica, što je politički značilo da se odrekla ideje stvaranja tzv. velike Srbije na tlu Bosne i Hercegovin,te priznala njen neuspjeh.

Ove opće odredbe Sporazuma, koje su stvarne obaveze potpisnika, potpisali su, za Republiku Bosnu i Hercegovinu, Alija Izetbegović, za Republiku Hrvatsku, Franjo Tuđman, za Saveznu Republiku Jugoslaviju, Slobodan Milošević.

Kao svjedoci, Sporazum su potpisali predstavnici Evropske unije, Francuske Republike, Savezne Republike Njemačke, Ruske Federacije, Ujedinjenog kraljevstva Britanije i Sjeverne Irske i Sjedinjenih Američkih Država. Svi oni su svojim potpisom garantirali poštivanje Daytonskog sporazuma u svim njegovim dijelovima. Garantiranje nije nikakvo pravo nego samo obaveza na izvršenje.

Aneks 1 A, koji se odnosi na vojni dio Sporazuma, potpisali su Izetbegović, Tuđman, Milošević i Zubak (kao predsjednik Federacije BiH ), čime su se obavezali „stvoriti, što je prije moguće, normalne uslove života u BiH“.

 RUŠENJE DAYTONA

To obuhvata prekid  neprijateljstava i povlačenje vojnih snaga iz Bosne i Hercegovine. Isti potpisnici su potpisali Aneks 1 B, koji obvezuje na regionalnu stabilizaciju, izgradnju povjerenja i sigurnosti, regionalnu kontrolu naoružanja i balans u naoružavanju. Također, svojim potpisom, Republika Hrvatska i SR Jugosliavija su se obavezale poštivati entitetsku granicu unutar BiH i arbitražu za područje Brčkog.

Ostale anekse potpisali su samo Izetbegović u ime RBiH, Zubak u ime Federacije, Milošević u ime RS, jer se oni odnose na unutarnje uređenje BiH.

Aneks 10 – Civilna implementacija mirovnog sporazuma, potpisali su, također, Tuđman i Milošević, pored Izetbegovića i Zubak, jer se on odnosi na uspostavu Ureda visokog predstavnika (OHR ). Potpisnici „zahtijevaju imenovanje visokog predstavnika, koji će biti imenovan u skladu sa relevantnim rezolucijama Savjeta bezbjednosti UN“.

Ovim aneksom njemu je određen mandat koji uključuje i tumačenje Sporazuma.

Nikakva posebna prava nisu dobili entiteti, pogotovo države potpisnice Daytonskog sporazuma. Hrvatska i Srbija su posebno, svojim potpisima, dobile samo obaveze.

Sve što danas čine te države prema Bosni i Hercegovini je uglavnom u suprotnosti s onim što su potpisale. I jedna i druga država se odnosi prema Bosni i Hercegovini kao prema teritoriji na kojoj žive njihovi sunarodnjaci, prema kojima oni imaju pravo i paternalistički odnos, koji su sami sebi dali. Sve njihove akcije su usmjerene na integraciju tih naroda u „matičnu državu“.

Taj proces se vodi preko političke, ekonomske, kulturne, vjerske, običajne, edukacijske, znanstvene i sličnih integracija. Recipročno, to je proces dezintegracije be-ha društva i države, koji dobija otvorene forme u oblik Deklaracije o položaju Hrvata u BiH u Hrvatskoj, ili u zagovaranju promjene granica u regiji, što se lansira u Srbiji.

Sve su to jasni, neposredni i drastični oblici kršanja Daytonskog sporazuma i brisanje obveza koje su potpisali. Zaboravlja se i to da se radi o Mirovnom sporazumu i da je svako njegovo nepoštivanje faktičko zveckanje oružjem.

Dokle će svjedoci Daytonskog sporazuma to trpjeti, i hoće li dozvoliti da se jedan međunarodni ugovor o miru sruši. U Daytonu su „naši“ potpisnici primorani da ga prihvate, hoće li ih primorati da ga do kraja i provedu.

 Hoće li prihvatiti balkanizaciju Evrope ili evropeizaciju Balkana?

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Komentari (0)

Još uvijek nema komentara. Postavite prvi komentar!

Ostavi komentar