Šaćir Filandra: S onu stranu Daytona

Šaćir Filandra: S onu stranu Daytona

Piše: Prof. dr. Šaćir Filandra (Preporodov Journal)

Teorijski i praktično-politički nije nemoguće, a mi Bosanci to ponovo svjedočimo, da se jedna kategorija, u ovom slučaju "Daytonski mirovni sporazum“ kao termin toliko izliže od prevelike upotrebe da se njeno pravo značenje više tačno i ne zna. Ili se pravimo da se ne zna, što je opet naš slučaj.

Ne ulazeći sada u teorijska razmatranja odnosa teksta i konteksta, a što inače za ovu temu jeste relevantno, sasvim je bjelodano da je naša zemlja zapala u svojevrsni gnoseološki pluralizam i poliperspektivizam u odnosu prema kategorijama Istine i Pravde, a što implicira stanje moralnog relativizma.

"MI" I "NAŠ NAROD"

Ta relativizacija činjeničnog i istinosnog, prije svega kada je u pitanju minuli rat, ali i tumačenje teksta Ustava zemlje, porodila je etnokontekstualizam kao preovlađujući obrazac razumijevanja stvarnosti. Istina i pravda su etnokontekstualizirane na način da je istinito i pravedno ono što je "za nas ", "naš narod" istinito i pravedno, što "nama odgovara", što podupire "naše interese", a ne što je istinito i pravdeno po sebi. Ako se činjenice ne slažu sa našom etnoistinom tim gore po činjenice.

Ovakva etnoinstrumentalizacija svijeta života nema nikakve neposredne veze sa tekstom ustava zemlje, daytonski mirovni sporazum čiji je ustav sastavni dio u principu je malo ko od onih koji o njemu svakodnevno govore i vidio, a da ne kažemo čitao, još se sporimo oko njegovog prijevoda sa engleskog jezika te i u semantičkim finesama stranoga jezika nastojimo pronaći uporišta za svoje pozicije.

Stvar oko Daytonskog mirovnog sporazuma nije, dakle, u samom njegovom tekstu već u našem današnjem političkom i društvenom kontekstu, u njegovom politički instrumentaliziranom tumačenju. Taj i takav kontekst, a znamo kakva nam je, određuje razumijevanje i čitanje teksta ustava tako da nije više bitno šta u tekstu piše već šta mi mislimo da piše, šta mi percipiramo da piše, šta mi hoćemo da piše.

Ovakva ideologizacija teksta, voluntaristički odnos prema njemu nije novina na našem prostoru, ne tako davno je dolazila iz medija klase, a danas dolazi iz medija nacije. U oba slučaja po starom Marxovom receptu zakon je samo u pravnu normu pretvorena volja vladajuće klase, odnosno, danas određene nacije.

Sa bliskim prijateljem u zapadnom Mostaru ovog ljeta sam imao ugodan ručak i kafu. Između nas je zaiskrilo onog trenutka kada se razgovor dotakao kategorija "legitmnog predstavljanja" i "konstitutivnih naroda". Odmah sam uvidio da i sa razboritim i mudrim prijateljem hrvatske narodnosti lahko mogu doći u hermeneutički konflikt oko tumačenje ovih kategorija i političkih implikacija koje se iz njih izvode.

Jednostavno, realnost je činjenica da oko istog teksta imamo dijametralno različita tumačenja, i moja i njegova stajališta se pozivaju na isti tekst kojeg shodno svojim perspektivama i projekcijama različito razumijevamo. To je ozbiljan problem i on zahtjeva odgovarajuće rješenje. 

PLEMENSKO DRUŠTVO

Za milion dolara je odgovor na pitanje kako u današnjoj Bosni i Hercegovini doći do usaglašenih ustavnih rješenja po brojnim otvorenim pitanjima između njenih građana i naroda. Odnosno, kako uspostaviti ne jedinstvenu već minimalno zajedničku, etnički i emocionalno legitimiranu bosanskohercegovačku političku zajednicu.

Ovo pitanje implicira da su demokratski procesi u Bosni i Hercegovini u ozbiljnom zastoju i dubokoj krizi, a što je vidljivo na svakom koraku i što svi znamo, te da kriza političkog sistema prijeti da iz političke preraste u sigurnosnu.

Bosna i Hercegovina je u ozbiljnom civilizacijskom zastoju u odnosu na evroatlanske ciljeve svoje politike. Nacionalistički orijentirane elite iz susjedstva, i to je novina u odnosu na neka prethodna vremena, prijete joj nametanjem normi plemenskog društva i izopćenjem iz normi savremenih demokratskih nacija.

Patronizirajući stav Beograda i Zagreba prema Sarajevu postaje sve izraženiji i kordiniraniji držeći zemlju u stanju nestabilne etničke ravnoteže sa tendencom uspostave ucjenjivačke pozicije spram probosanskih političkih snaga.

Kao rezultanta svega toga stvari po Bosnu i Hercegovinu danas ne stoje dobro, država postepeno sve više gubi emocionalnu podršku jednog dijela stanovništva, retrogradni nacionalistički procesi su postali dijelom javnog diskursa na način da njihovi zagovarači prvi put na sceni igraju bez rukavica.

Ta otvorenost i nekalkulativnost u javnom zagovaranju maksimalistički stavova unutar glavnine srpskih i hrvatskih političkih elita je, također, novina u odnosu na prethodno razdoblje. Ona je jednim dijelom odraz njihovih vremenom nagomilanih frustracija nepostizanjem ranije zacrtanih ratnih ciljeva, a drugim dijelom je rezultat geopolitičkih pomjeranja u svijetu kroz rastuću desničarsku i islamofobnuatmosferu u Evropi, te snažan prodor Rusije na područje Zapadnog Balkana.

Desničarsku kontaminaciju evropskih društava domaći radikalni nastoje iskoristiti za legimimaciju vlastitih ciljeva javno zagovarajući politička rješenja za čije je projekte ta ista međunarodna zajednica već donijela osuđujuće pravne presude. Oni se nadaju da će Evropa zaokupljena vlastitim krizom i pandemijom njima lakše progledati kroz prste. Predstavnici međunarodne zajednice u zemlji ponašaju se nemušto i pasivno periodično opetujući deklarativnu podršku reformskim procesima.

Ako cijelom problemu priđemo realpolitički, a tako moramo, sasvim je evidentno da su moguća najmanje dva pravca kretanja u reformi ili nadogradnji ustava zemlje, a taj čin je neminovan.

Oko prvog političkog stava okupljene su najistaknutije snage iz srpskog i hrvatskog političkog korpusa sa jasnim ciljem povratka uređenja zemlje ne na neposredno postratno, daytonsko već na predratno stanje.

Njihov cilj, očito je, a volio bih da griješim, nije nikakav izvorni Dayton, nije 1995. godina, već preddaytonsko, predratno stanje kada su uoči same agresije na zemlju bile uspostavljene njihove samostalne paradržavne tvorevine.

Naravno, i njima je jasno da ovakav maksimalistički cilj nije ostvariv, ali se njegovim plasiranjem u javnosti nacionalistički dodatno kontaminira atmosfera i potkopava povjerenje u budućnost zemlje. Ovakvo političko raspoloženje nije prijemčivo za institucionalnu nadogradnju Daytona i razvoj pluralnog demokratskog društva budući je u svojoj osnovi teorijski retrogradno, a politički antievropsko.

PROBOSANSKI BLOK

Drugi, tzv. probosanski politički blok po fundamentalnim političkim pitanjima glede budućnosti uređenja zemlje nema usaglašene stavove.

Niko od tog šarolikog društva političkih subjekata ne očekuje tvrdo jedinstvo, budući bi ono dovodilo u pitanje subjektivitete tih političkih stranaka, ali se očekuje veći stepen kordinacije i međusobne korektnosti u međusobnoj komunikaciji po važnim strateškim pitanjima. Umjesto okrupnjavanja tog probosanskog bloka na zajedničkoj viziji dobrog, stabilnog i bogatog društva svjedočimo neprestanoj fragmentaciji tih političkih snaga, kako na lijevici tako i na poziciji centra.

Probosanske snage se iscrpljuju u pragmatici i taktici, odmjeravanju sujeta novonastajućih lidera od koji svako malo neko od njih uspostavlja vlastitu stranku, pretvarajući na taj način politiku u puku borbu za vlast i ovladavanje budžetskim pozicijama. Jednom riječju, ova politička pozicija satira, preživljava u iscrpljivanju postojećeg stanje i ne izlazi u javnost s vizijama rješavanja krupnih političkih pitanja. A ona su na dnevnom redu.

Ako je stanje prilično sumorno, a takvo jeste, pitati se kako i sa kim dalje?

Očekivati je u narednom periodu maksimalizaciju političke, ali i ekonomske krize, sve do razine ekscesa na etničkoj osnovi. Prevratnička i nasilnička atmosfera nacionalistima odgovara. I ovakav scenarij nije isključen, a pametni ljudi najgora rješenja prvo moraju imati na umu.

KAKO DALJE?

Budući da svaka od nasilno politički homogeniziranih etničkih zajednica ima neki „svoj Dayton“, da svaka od njih na drugačiji način vidi odnos građanskog i etničkog principa u uređenju zemlje te da njeni „predstavnici“ čvrsto stoje na dosegnutim pozicijama, oslanjanje na domaće aktualne političke elite kao odlučujući subjekt društvene promjene trenutno je prilično iluzorno. Istovremeno, promjene nisu moguća bez njih.

I to je paradoks naše situacije i u njoj ćemo zadugo ostati. Stoga od neke neposredne kvalitativne nadogradnje Ustava zemlje u pravcu jačanja funkcionalnosti države i institucionaliziranja demokratskih i građanskih evropskih vrijednosti još nema ništa.

Da bi se naši realni etnopolitički akteri doveli u stanje pregovaranja neophodan je prethodni proces reuspostave narušenog povjerenja između njih. Povjerenje je ključna riječ za naše međuetničke političke odnose.

Tamo gdje nema povjerenja nema poštovanja, uvažavanja drugosti Drugoga, ali zato ima straha, laži i iznevjerenih obećanja. Povjerenje se i zbiljski i simbolički lahko može reuspostaviti i demonstrirati. Pogotovo stoga što nepovjerenje, budući je u osnovi konstruirano i vještački održavano, stanuje u domeni stranačkih elita a ne na razini svakidašnjeg života običnih ljudi preokupiranih pukim preživljavanjem.

Važan korak, mada ne i jedini ali za početak nužni, jeste potvrđivanje digniteta institucija političkog sistema kroz vraćanje politike u pripadajuće institucije i odgovarajuće procedure. Tek nakon potvrđivanja demokratskog karaktera vlasti i poštivanja zakonitosti moguće je, a i nužno je, uključivanje činilaca međunarodne zajednice, bez obzira šta sintagma „međunarodna zajednica“ značila.

Ti „stranci“, kako ih pogrdno pojedini krugovi nazivaju, nisu nam potrebni zbog naše političke infatilnosti, mada jesmo politički nedorasli prilikama, koliko zbog sveopće internacionalizacije političke zajednice, naročito evropske kojoj pripadamo. Izlaz nije u zatvaranju već u političkom otvaranju države i društva prema demokratskim rješenjima savremenog svijeta, to je duh našeg vremena, i iz tog razloga će izolacionističke/nacionalističke snage u konačnici biti obesnažene.

 

 

Komentari (0)

Još uvijek nema komentara. Postavite prvi komentar!

Ostavi komentar