Piše: Zlatko Dizdarević (Preporodov Journal)

U utorak, 4. avgusta, strašna eksplozija iz temelja je uzdrmala Bejrut. Nad razvalinama grada i krvi njegovih stanovnika otvoreno je dramatično pitanje - o čemu se ovdje radi?

Mogućnosti je bilo za svakojake zaključke i odgovore, kako kome odgovara. A mnogima odgovaraju solucije uz motive, interese i ciljeve što se ni u putu nisu sreli. Direktno se sudaraju potpuno suprotne opcije i nagađanja ne samo o samoj eksploziji, već podjednako i o tome "ko iza svega stoji", ko su krivci, organizatori ili odgovorni u verziji skandaloznog nemara kod skladištenja eksplozivnog amonijevog nitrata ili, u drugoj varijanti, za klasični teroristički čin. Nakon svega podjednako su relevantna i pitanja– kuda to ide svijet, posebno Bliski istok.

U svemu je jedno neupitno: eksplozija ma čega ovako brutalno razornog koja je usmrtila blizu dvije stotine ljudi, ranila hiljade, uništila čitave kvartove i u trenu stvorila stotine hiljada beskućnika – neupitno i razorno destabilizovala je libansku državu i ionako krajnje osjetljivo tamošnje društvo. A povodom te kataklizme ljudske i političke znakovito se roje i brojni zaključci o Libanu i Bliskom istoku sa strane, iz za to zaduženih kancelarija i redakcija. Kontrola i usmjeravanje uma veliki je biznis. Malo se koga tiče što su "definitivna" ideološka zaključivanja ovakvim povodom, bez zavirivanja u cijeli kompleks odnosa i događanja na Bliskom istoku, najblaže rečeno nesuvisla. Ili bar bez svijesti o tome da tamo odavni ništa nije važnije od imperijalnog otimanja kroz "geostrategije" energije i granica.

Ako je ovo tako, onda se valja prisjetiti mnogih realnosti u vezi sa pozicijom, ulogom, specifičnostima, skorijom istorijom i zbivanjima, akterima političkim, vojnim, vjerskim, etničkim, koalicionim i suprotstavljenim, poslušnim i drčnim, drugačijim od svih drugih u okruženju – da bi se razumjelo pitanje, šta se to doista desilo tamo onog utorka. Čemu to vodi, razornijem u širem kontekstu i od same bejrutske užasne detonacije. Pa čak i da jeste u pitanju ona najbenignija varijanta – nevjerovatno javašlijsko skladištenje 2750 tona (?!) potencijalnog eksploziva, i iskre prilikom nekog zavarivanja u blizini.                                                                                                                                        

Nakon eksplozije koja je doista ličila na "manju" nuklearnu priča je krenula očekivanim tokom. Uz hiljade demonstranata na ulicama Bejruta i zahtjeva za ostavku Vlade, naložena je stroga istraga "nemara" u luci. Trump isti dan izjavljuje da je to "terorizam".

Uobičajeno poslušni bez dileme optužuju šiitski Hezbollah (Božiju partiju). U Bejrut slijeće i Macron, predsjednik Francuske koja Liban smatra svojim čedom i nudi da se pričom pozabavi međunarodna istraga. Predsjednik Aoun, preiskusan u ovakvim politikama, sluti ko je tu "međunarodna istraga" i šta bi, ovakva kakva je, zaključila. U igru onda ubacuje "vanjski faktor", rakete, bombe...I kada se natuknulo da Aoun to radi spašavajući vlastitu predsjednčku poziciju jer "revolucija" na ulicama Beiruta počinje da ruši, stižu i druge analize kojima se ne mora vjerovati jer slute na teorije zavjera ali, sumnja u "slučajnost" već je u mnogih ozbiljna.

Analize na ovom terenu etabliranog Thierry Meyssana prepričavaju se. Francuz, "analitičar teorija zavjera", tvorac zapažene mreže Voltaire Network, u noviju istoriju epohalnih događanja ušao je knjigom "11.septembar – Velika laž". U Americi su ga silno napadali ali – knjiga izlazi u svijetu u 28 izdanja na više od dvadeset jezika. Meyssan nije usputni novinarčić. U bogatoj biografiji stoji da je uz sve ostalo bio i ne čelu međunarodne organizacije "Anti-prohibitionist Radical Coordination" naslijedivši tu Emmu Bonino, kasnije ministricu vanjskih poslova u Evropskoj Komisiji.

Za eksploziju u Bejrutu Meyssan tvrdi kako je riječ o "taktičkoj izraelskoj raketi sa slabim nuklearnim punjenjem". Isto oružje, po njemu, koje ipak nema razornost "strateškog značaja", testirano je prije sedam mjeseci prvo u Siriji, ali i protiv iranskog broda u Perzijskom zaljevu. Uz ovu informaciju objavljuje i istup Netanyahua u UN-u, 27. septembra 2018. godine, gdje izraelski premijer na mapi pokazuje precizno lokaciju u bejrutskoj luci kao opasno i prijeteće mjesto uskladištenog "Hezbollahovog oružja". I stravična eksplozija od 4.avgusta desila se eto tačno tamo, na pokazanom mjestu. Mnogi su u svijetu, pa i na našim prostorima isti dan požurili da kažu kako je "teroristički napad" izvršio Hezbollah! Valjda detonirajući svoje vlastito, ogromno skladište oružja?! Danas ništa neobično, ni reakcija ni "argumenti" za nju. Uz to, nebitno im je što je time proizveden dramatičan efekat na kompletan politički život Libana u čijem su parlamentu oni respektabilna i konstruktivna stranka, i to u koaliciji sa kršćanima Michela Aouna, predsjednika države i koalicione partije.

Svaka od pomenutih teorija, naravno, jednoga dana morat će da bude na jasno dokaziv način utvrđena da bi se defintivno pospremila u istoriju kako treba. Međutim, događaj je već donio isforsiranu ostavku libanske vlade uz jasan signal Washingtona dan prije odluke premijera Hassana Diaba kojom se, de facto, ohrabrivala ta "mirna" promjena režima (znamo šta to znači u porukama velikih) uz "poziv svim stranama da se uzdrže od nasilja". Reklo bi se – osim očigledno organiziranim demonstrantima protiv Vade. Naravno, u poruci je podrška "pravu građana na mirne prosvjede". Sjećamo li se onih principijelnih podrški "proljećarima" u Libiji, Egiptu,Tunisu, Siriji... "Mirni prosvjednici" vrlo brzo dobili su ono što su tražili ali, nije bilo dovoljno.

Egzaltirani pobjednici na ulicama Bejruta odmah su dalje radikalizirali "revoluciju". Nije dovoljan pad vlade, treba srušiti kompletan sistem organizacije države i sve institucije u njoj. Uključujući i odluke konferencije u Taifu 1989. kada je nakon građanskog rata garantirano kršćanima 50 posto mjesta u institucijama Libana, sa stalnim pravom da biraju predsjednika države. Šiiti i suniti imali su po 25 posto mjesta, uz sunita na mjestu predsjednika Vlade i šiita na čelu Parlamenta. Rušenje ove šeme i temelja na kojima počiva vlast u Libanu uključujući tako i Hezbollah kao dominantnu grupaciju među šiitima u zemlji, glavni je zahtijev zapravo onih koji dominantno stoje iza "revolucije".

Cilj igre je da se konačno politički, pa na tragu toga onda i vojno u rasturenoj i potom ustavno "prepravljenoj" državi, dekomponira organizacija koja je postala noćna mora političko-vojnoj grupaciji na Bliskom istoku (Saudijska Arabija, Izrael, Katar, Turska plus SAD kobajagi u pozadini). Oni već odavno ne mogu podnijeti utjecajan i sa njihovim globalnim interesima nepomirljiv Iran. Svako tu ima svoje razloge dovoljne za zajedničke akcije.

Hezbollah je, prije svega, iranska produžena ruka. Ali, za razliku od prije šetiri decenije kada su formirani pa odmah proglašeni "terorističkom organizacijom", oni su danas vojno-politički faktor Libana mnogo respektabilniji i utjecajniji u širem regionu nego što njihovi ljuti protivnici mogu i hoće da podnesu.

Bejrut i Damask su za one koji su imali priliku pa i sreću da tamo češće odu, lako otkrivali koliko je svaki od ova dva grada, na svoj različit način, bojama i zvucima, lukavstvima i mudrostima, osmijesima i bezbrojnim neponovljivostima, zapravo potpuno drugačiji od svih ostalih tamo, posebno od istoriojskih skorojevića iz Zaljeva.

Otud je vazda slutilo da će moćnici u svijetu ovakvom kavog su uredili, hrleći u bezdušje kao u konačnu sreću – smisliti kako da ukinu toliku njihovu razliku spram drugih na Bliskom istoku. Raznim "političkim" virusima i otrovima to očigledno nije išlo. Prizvana je zato sila prvo u Damask, a onda evo i u Bejrut, kako bi se oba grada utjerala u kalup strogo kontroliranog uma i duše.

Liban se prije manje od sto godina smjestio na obalama Istočnog Mediterana na kojem su, eto, tri najstarija živa grada na svijetu – Damask, Alepo i Biblos. Pored niza drugih sličnih gradova samo malo mlađih. Prvog septembra 1926. Liban je stvorila Francuska, nakon raspada Otomanskog carstva. Tu činjenicu Erdogan do dana današnjeg knjiži kao pravo "njegove" Turske da se tamo legitimira, ovako ili onako. Ta je ambicija postala opsesija. Poslije 27 godina, 1943. "francuski" Libanon se osamostaljuje i postaje država, uz svoju vjersku složenost i poseban kuriozitet: Jedina su država u arapskom svijetu u kojoj je predsjednik, po ustavu, kršćanin.

Balans iz tog vremena u kojem je od početka kršćana bilo ukupno više nego i sunita i šiita zajedno, prilično je promijenjen. Otud i prijedlog za korekciju unutrašnje podjele – neka budu tri brojčano jednaka omjera u pravima, za kršćane, sunite i šiite. Prijedlog nije došao na dnevni red ali postojeće stanje nije na presudan način remetilo unutrašnje odnose među Libancima. Bejrut i zato i jeste čudo na Bliskom istoku pored svih unutrašnjih većih ili manjih podrhtavanja. Nalazili su načina da nadiđu razlike pa i sukobe i nastavi dalje po svome. Međutim, nova planetarna logika genetiku države i društva od prije pet hiljada godina ne može da razumije. "Politički" Bejrut sa svim specifičnostima između kršćana, sunita i šiita uspijevao je da živi i održava prastare navike. Ali, to uporni kreatori novih odnosa u regionu okupljeni oko "udruženog poduhvata" protiv Irana, pa tako i Hezbollaha, nedopustivo ojačanog i respektabilnog vojno i politički, konačno nisu htjeli dalje tolerisati.

Geostrategija neupitnog zahtjeva za dominacijom interesne logike izvana tražila je svoje. Poseban interes za promjenu u Libanu i suzbijanje Hezbollaha vojno i politički, pokazivao je uporno Rijad. Osobito nova garnitura sa nervozno ambicioznim bin Salmanom tražila je bespogovornu dominaciju "njihovih" sunita u Bejrutu. Izrael je ništa manje paničio zbog "približavanja" Irana njihovim granicama, opet preko Hezbollaha.

Slično je i sa odnosom spram drugog krila šiita u Libanu, onima iz Amala Nabiha Berija. Sebe su od početka smatrali partijom , dok je Hezbollah bio vojno-politički pokret. Odnosi sa Sirijom, i nekad i sad, za Saudijsku Arabiju, Tursku i Katar bili su dovoljni kao dodatni razlog protiv i jednih i drugih. Naravno, i šiizam sam po sebi bio je dovoljan za do histerije uzdizani neprijateljski razlog Rijada, prijestonice vehabija, da se na njih udari. Sve je odgovaralo i vječitoj osvajačkoj doktrini Washingtona strateški etabliranoj a taktički nemudroj uz proizvodnju i logisticiranje terorista u vrijeme takozvanog "arapskog proljeća". Da ni po čemu drugom, sam naziv ove operacije jedan je od najciničnijih u novijoj istoriji i spram cilja i izvođača i konačnog rezultata.

U akcije destabilizacije starih arapskih država, mimo "partnera" u Zaljevu, nije se više išlo direktno vlastitim snagama. Izmišljena je za politiku organizatora svega praktičnija taktika – podizati na noge u ime "slobode i ljudskih prava" lokalne stanovnike, posebno mlade i željne promjena. Sve dok prevareni lažnim obećanjima ne obave prvi dio zadatka i postignu kakvu-takvu destabilizaciju režima. Tada se revolucija naprosto ukrade ulici i "revolucionarima" a operacija gurne u naručje fanaticima zadojenim krvavim radikalizmom, operativcima islamističkih korjena. Takvi su na Bliskom istoku dugo i ciljano stvarani i trenirani...

Kompletan tekst možete pročitati u novom izdanju "Preporodovog Journala", koji možete kupiti na kioscima "Tiska" širom Hrvatske, ili se pretplatiti na Preporodova izdanja u Bosni i Hercegovini.