Posljednjih godina, sve više samopouzdanija vanjska politika Turske osjetila se širom njenog susjedstva. Ovog jula, nakon sukoba Azerbejdžana i Armenije u Nagorno-Karabahu, Ankara je pokrenula vojne vježbe sa azerbejdžanskom armijom, jasno poručivši kako stoji uz svog saveznika.

Tokom maja, turska vojna podrška pomogla je međunarodno priznatoj Vladi nacionalnog jedinstva (GNA) u Tripoliju da protjera snage odmetnutog vojnog komandanta Khalife Haftara, koji ima podršku Rusije, Egipta i UAE-a, sa većeg dijela zapadne Libije, presno Al Jazeera Balkans.

Turska vojna intervencija je u februaru blokirala pokušaj sirijskog režima i njegovih iranskih saveznika da preuzme posljednje pobunjeničko uporište u sirijskoj provinciji Idlib i nagnala Moskvu da poštuje dogovor iz 2018. o deeskalacijskoj zoni.

Zaista, danas turska vanjska politika ima utjecaja od Zapadnog Balkana i Kavkaza do Zaljeva i sve do Roga Afrike. Ovo je nagnalo neke analitičare sa tursku politiku tretiraju kao „novo-osmanske“ ambicije za regionalnom hegemonijom. Ukazujući na zvaničnu retoriku, oni su zaključili kako je strategija Ankare vođena „novo-otomanskom ideologijom“.

No, mimo retorike i simboličnih poteza, turska vanjska politika više izgleda defanzivno u prirodi i određena sa tri glavna stava: Unutrašnja stabilnost i teritorijalni integritet; Primjećena prijetnja o toga da regionalni rivali popune vakuum na Bliskom istoku nastao odlaskom SAD-a; te Energetska nezavisnost

Odbrana domaće stabilnosti

Turske projekcije sile označavaju jasno odvajanje od ranih godina Vlade Stranke pravde i razvoja (AKP) koja se bavila doktrinom „nula problema sa susjedima“ koju je razvio tadašnji ministar vanjskih poslova Ahmet Davutoglu. Ovu doktrinu su nadmašila dešavanja „Arapskog proljeća“ i vakuum nastao povlačenjem SAD-a iz Iraka 2011. godine.

Žurba raznih regionalnih sila da odrede ishod arapskih ustanaka 2010. i 2011. godine, te smanjenje američkog interesa u regiji, natjerali su Tursku sa razmotri svoj regionalni pristup. Sukob iz 2015. sa Radničkom partijom Kurdistana (PKK), koja je vodila oružani ustanak protiv turskih država više od 40 godina, te neuspjeli pokušaj puča 2016. samo su ojačale ovo razmatranje pošto su turski lideri sve više postali zabrinuti zbog vanjskih prijetnji domaćoj stabilnosti.

Turski Ustav je 2017. doživio promjene kako bi se predsjedništvu dale velike ovlasti u području vanjske i sigurnosne politike, što je dozvolilo predsjedniku Erdoganu da vodi dosta sigurniju regionalnu strategiju.

Prva veća promjena politike desila se u Siriji. Do 2016. je Ankara shvatila kako je izgubila šansu da oblikuje ishod sirijskog sukoba. Iako ima 900-kilometarsku granicu sa Sirijom, postalo je jasno kako nije uspjela postići nijedan od svojih ključnih ciljeva u sirijskom građanskom ratu: Uklanjanje režima Bashara al-Assada i postavljanje prijateljske vlade u Damasku.

Suprotno od toga, Rusija i Iran, obje države koje ne graniče sa Sirijom, bile su uspješnije u osiguranju svojih interesa u ovoj ratom razorenoj državi. Uspjeli su sačuvati Assadov režim i obustaviti napredak opozicije koju je podržavala Turska.

Nakon ruske vojne intervencije septembra 2015. u korist Assadovog režima, turska mogućnost utjecaja na tok sukoba bila je svedena na minimum. Američka podrška Jedinicama narodne zaštite (YPG), sirijskom ogranku PKK, u borbi protiv ISIL-a također je razbudila turske vlasti i natjerala ih da ponovo razmotre svoju politiku prema Siriji.

Rezultat toga je uspostava skromnijeg cilja: Sprečavanje uspostave kurdske enklave (sa dominacijom PKK-a) duž južne granice što bi moglo destabilizirati turske regije sa Kurdima. Ankara je olabavila svoj stav oko al-Assada kako bi dobila rusku podršku za svoju vojnu intervenciju na sjeveru i sjeverozapadu Sirije kako bi ispunila svoj novi cilj.

Tako su turski interesi u Siriji ostali vezani za područja uz granicu i više nisu posvećeni budućnosti režima u Damasku. Suzbijanje destabilizirajućih posljedica sirijskog rata u samoj toj državi postali su glavna briga Ankare.

Kompletan tekst pročitajte OVDJE.