Sletio sam na bagdadski međunarodni aerodrom devetog januara, sedmicu dana nakon što je iranski general Qassem Soleimani ubijen u napadu dronom od strane SAD-a na putu koji vodi ka ovom aerodromu.

Već je na toj lokaciji uspostavljeno svetište. Osušena krv koja je namjerno ostavljena poprimala je smeđu boju na tlu. Slike Soleimanija i drugih ubijenih u ovom napadu krasile su zid i na engleskom je pisalo, bez sumnje s namjerom da se podstaknu zapadnjačke informativne ispostave da slikaju: "Ovo je mjesto američkog zločina protiv lidera pobjede."

Soleimani je bio jedan od najmoćnijih ljudi u Iranu.

On je bio javna ličnost. Kao lider jedinice Quds, strane ruke Islamske revolucionarne garde (IRGC), njegovo je zapovijedanje usmjeravalo iranske prekookeanske operacije. Operacije koje su se dešavale u Jemenu, Siriji, Iraku i Libanu, samo u regiji.

Washington je brzo izjavio da ga smatra šefom terorističke organizacije "odgovorne za smrt stotina Amerikanaca", dok je u Iranu on pozdravljen kao nacionalni heroj i patriotski sin iranskog tla.

Četrdeset godina historije

Dok sam stajao tamo na ovom improvizovanom spomeniku bilo je očito da je ovo što se desilo na ovom mjestu dio veće igre u čijem je središtu rivalstvo između Saudijske Arabije i Irana.

Da bismo razumjeli zašto su oni rivali, moramo razumjeti posljednjih 40 godina historije.

Godine 1979, iranskog šaha je svrgnuo njegov narod i ovaj je lider pobjegao. Na njegovo mjesto je došao ajatolah Ruhollah Khomeini i s njim novi smisao svrhe: da se uspostavi Iran kao regionalna sila kroz šiitski islam.

Ovo je snažno odjeknulo u sunitskom muslimanskom svijetu, a posebno u Saudijskoj Arabiji, koja se tradicionalno doživljavala kao lider muslimanskog svijeta. U središtu tog vjerovanja je činjenica da je ovo kraljevstvo čuvar dvaju svetih mjesta u islamu, Meke i Medine.

Ali njen značaj u regiji je postojao i prije islama. Prije rođenja islama, Meka je bila trgovački centar i dom religijskih lokacija za koje se vjerovalo da donose dobro svojim posjetiteljima. To je za posljedicu imalo to da je ovo bio prosperitetan grad.

Nakon rođenja islama i kasnije podjele među sljedbenicima poslanika Muhammeda na šiite i sunite, Meka je nastavila prosperirati. U modernim vremenima, utjecaj Saudijske Arabije je pojačan ogromnim bogatstvom naftnih polja.

Andrew Leber je istraživač na Harvardskom univerzitetu s fokusom na saudijske politike. On naglašava značaj činjenice bitne za Saudijsku Arabiju a to je da milioni muslimana posjećuju ovo kraljevstvo svake godine.

"U pogledu vanjske politike, oni mogu naglasiti da su čuvari dva sveta mjesta, i to i rade", objasnio je on dodavši: "Oni će uvijek uložiti značajna sredstva kako bi se uvjerili da će hodočašće dobro proći."

Pozicija čuvara dva sveta mjesta u srcu je kraljevske samopredožbe i strategije. Široko i bez ulaženja u 1.400 godina historije, koja uključuje ratove, okupacije, kraljevstva, nauku, umjetnost i kulturu, njihova filozofija je usmjerena na sunitske države kao što su Turska, Indonezija, Pakistan i zaljevske arapske države.

Mjesto za stolom

Dakle, savremena Saudijska Arabija sebe vidi kao lidera muslimanskog svijeta... a onda dolazi Iran sa drugačijom idejom o tome kako bi muslimanski svijet trebao izgledati.

Iran čvrsto vjeruje da političke struje u muslimanskom svijetu treba posmatrati kao snage promjene u regiji koju dugo iskorištavaju SAD i druge zapadnjačke sile.

Prirodno, kao šiitska muslimanska nacija Iran podržava druge šiitske muslimanske grupe, ali isto tako glasno podržava Palestinu.

Ali osakaćena decenijama sankcija i zapadnjačkog miješanja u njena pitanja i bez novca od nafte koji ima Saudijska Arabija, iranska vanjska politika je bila da razvije posrednike opremajući oružane grupe drugdje i podržavajući režime poput onog Bashara al-Assada u Siriji. Sada je zabrinut za svoj opstanak.

Holly Dagres je saradnica vašingtonske ekspertske organizacije Atlantic Council i smatra da je iranska vanjska politika zasnovana dijelom na dva važna elementa.

Kompletan tekst pričitajte OVDJE.