Piše: Marwan Bishara (Al Jazeera)

Dok Amerika žali i gori, američki predsjednik Donald Trump nastavlja dodavati ulje na vatru mržnje i podjele u državi. Njegova nasilnička, polarizirajuća retorika nagnala je neke da potraže slične u historiji. Pronađena su dva prilično tmurna slučaja: rimski car Neron, koji je svirao violinu dok je Rim gorio, te francuski kralj Louis XV koji je upozorio: „Poslije mene – potop“.

Drugi su pokušavali kroz analogije sa bliskoistočnim liderima koji su inače dobri prijatelji predsjednika SAD-a. Poredili su ga sa izraelskim Benjaminom Netanyahuom, saudijskim Mohammedom bin Salmanom, egipatskim Abdelom Fattahom el-Sisijem i turskim liderom Recepom Tayyipom Erdoganom.

I zaista, mnogi se Bliskoistočnjaci pitaju kako i zašto Amerikanci, slobodnom voljom, biraju čovjeka sa sklonostima ka bliskoistočnom stilu vodstva.

Trumpove pristalice, sa druge strane, vide ga kao dosljednog predsjednika koji spašava Ameriku od nje same i vraća joj izgubljenu slavu kao svjetske vodeće sile tako što okončava neprestane ratove i mijenja loše međunarodne sporazume.

Trump, iz svoje vizure, o sebi misli kao o Abrahamu Lincolnu. Samo što je bolji i veći. On se stalno upoređivao sa veoma cijenjenim predsjednikom SAD-a iz 19. stoljeća. Hvalisao se kako je kao „pošteni Abe“ i lažno tvrdio kako ima bolje rezultate na anketama, jer nije bilo anketa u vrijeme Lincolnove vladavine od 1861. do 1865. godine.

Također je nedavno tvrdio, u intervjuu vođenom u sjeni Lincolnovog spomenika, kako se prema njemu „odnose gore“ nego prema Lincolnu, iako je 16. američki predsjednik ubijen jer je okončao ropstvo.

Paradoksalna činjenica

Paradoks je kako jedino ispravno poređenje Trumpa i Lincolna proizilazi iz njihovog utjecaja „polarizacije“. U odnosu na prethodne američke predsjednike, Trump i Lincoln najviše polariziraju situaciju.

Zašto je to paradoks?

Pa, zato što je Lincoln odgurnuo mnoge bijele zemljoposjednike kako bi ukinuo ropstvo i ujedinio državu. Trump, sa svoje strane, odguruje ljude obojene kože kako bi podijelio zemlju i ponovo bio izabran.

Amerika je patila žestoko u vrijeme Lincolna, ali je napredovala poslije, jako napredovala.

Pod Trumpom, Amerika pati i sve je gore. Puno gore.

Tri godine, pod patronatom „Učiniti Ameriku velikom ponovo“, Trump je vodio svadljive politike o zdravstvu, imigraciji, klimatskim promjenama, Evropi, Jerusalemu, te pandemiji kako bi povlađivao svojoj bazi i zadovoljavao svoju privilegiranu klasu milionera i milijardera.

Tokom sve te priče, Amerika je sve postala, ali ne i velika. Umjesto toga, postala je ponovo rasistička. Ako da je Trump uzeo na sebe da promijeni Lincolnov posao.

Rezultat toga: ekonomija na koljenima, nezaposlenost rekordno visoka – sa 41 miliona nezaposlenih kojih je sve više – te sa tržištem dionica koje se sve više trese.

Sve gori rezultati

Da, pandemija je djelimično kriva, no Trump je politički odgovoran za pogrešan rad tokom krize.

Zato je na svakoj narednoj anketi sa gorim rezultatima, te je sve slabiji u odnosu na prilično starog,  vjerovatnog demokratskog kandidata demokrata, Joea Bidena.

To izluđuje Trumpa i tjera ga da puca u svim smjerovima.

Optužio je Obaminu administraciju za nejasan set prekršaja pod kriničkim terminom Obamagate. Bacio je sumnju na nadolazeće predsjedničke izbore. Stalno napada Kinu i optužuje je za namjerno širenje novog korona virusa i izazivanje pandemije. Oduzeo je i novac Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji (WHO) i zvanično okončao članstvo SAD u njoj. A pošto nije mogao organizirati godišnji samit grupe G7 u junu, oštro je nazvao ovu grupaciju „zastarjelom“.

No, jasno je kako Trump smatra kako ništa nije efikasnije u polarizaciji američke javnosti i spašavanju njegovog pada nego karta rase.

On je nazvao učesnike protesta zbog policijskog ubistva Afroamerikanca Georgea Floyda „siledžijama“ i upozorio kako će „kad počnu pljačke početi i pucnjave“, ponovivši riječi južnjačke policije tokom vremena borbe za građanska prava.

Kao i uvijek, Trump je pokušao pojasniti i opravdati sve, pošto odlično svi znaju kako je već zamutio vodu i pustio krokodile. Potez je očito napravljen kako bi se on napravio kao zaštitnik bijele većine.

Teroristička Antifa

Od zbivanja u Charlottesvilleu 2017. godine, Trump brani bijele supremaciste i ima snishodljiv, po nekima i rasistički ton, o dešavanjima koja su podijelile Ameriku u posljednje tri godine. On sada krivi antifašistički pokret (poznat i kao Antifa) za nasilje tokom protesta i najavio je kako će ga proglasiti „terorističkom organizacijom“, samo što ovo ne postoji kao stvarna organizacija i nema ustavne ovlasti za to.

Trump želi podijeliti biračku bazu Bidena ljudi obojene kože i umjerenih bijelaca tako što obećava povratak „zakona i reda“.

Ne treba isticati kako je vrhunac težnje „red i zakon“, ali u ovom kontekstu je to mistifikacija javnog bijesa zbog stalnog policijskog nasilja i rasizma, a sa ciljem pokretanja „bijelog zazora“ tako što bi bjelačka srednja klasa bila prepadnuta ili ljuta na tamnopute ljude.

Hoće li to raditi?

Trump je nepopustljiv i mnogi ga nostalgično slušaju kada pripovjera ep o „nekada smo bili veliki“, kada je bjelačka moć bila silna, a crni ljudi sjedili na kraju autobusa.

On oživljava i iskorištava crnu stranu američkog konzervatizma, tačnije rasizam, ekstremizam, stvaranje zavjera, etnonacionalizam, mizoginiju i neznanje.

Ništa od ovog nije novo i niko ne bi trebao biti iznenađen. On je to često radio prije i dugo prije nego se borio za ured.

Skoro svaki njegov tweet i istup priziva na užasni dio američke priče.

Sve je dozvoljeno, pobjeda je cilj koji opravdava sva sredstva.

Umorni i bolesni

Prije četiri godine, Trump je Amerikancima obećao, kada bude predsjednik: „Osvojit ćemo toliko da ćemo biti umorni i bolesni od pobjeđivanja“.

On je pobijedio, a oni su umorni i bolesni.

Umorni od njegovog izdavanja laži za istinu, ublaživanja za strogoću, ruganja za poštovanje, a slabosti za veličinu.

Nikada američko vodstvo nije bilo predmet sprdnje svijeta kao što je to danas.

Ne čudi da Amerika ne privlači nikoga danas, pa osim Izraela. A Amerikanci se i ne osjećaju veliko.

Zapravo, kako stvari stoje, bijedni su, ljudi i istinski im je zlo od Trumpovog s..nja.

No, Amerikanci ne traže simpatije niti vole da ih se sažaljeva.

Ovo je naročito zbog toga što je Amerika i dalje slobodna i vrijedna. Jednako kao što je izabrala Trumpa, može ka i od-izabrati.

No, pitanje pred kojim je Amerika danas nije ko dolazi, već šta dolazi nakon Trumpa.

Ne zaboravimo, Amerikanci su dva puta birali elokventnog tamnoputog predsjednika i polagali velike nade u njega.

Barack Obama je postigao neki napredak, ali su u njegovo vrijeme počele masovne pucnjave i eskalirala policijska brutalnost, što je dovelo do masovnih protesta i pokreta „Black Lives Matter“.

Pokušao je mijenjati politiku, naročito kroz izvršne naredbe, ali je Trump uspio mnoge od njih promijeniti, koristeći iste predsjedničke ovlasti.

Pa je tako „lažljiva nada“ otvorila put „lažljivoj veličini“.

Novi marš

Prava promjena će trebati više od izbora; čak više i od uklanjanja Trumpa. Ako Obama nije mogao promijeniti sistem, budite sigurni da to neće moći uraditi ni Biden.

Prava politička promjena zahtijeva mobiliziranje ljudi iz samog korijena situacije i za to treba više od sporadičnih demonstracija. Tako nešto traži nacionalni pokret.

Skoro šest decenija nakon što je Marš na Washington 1963. otvorio put za usvajanje historijskog Zakona o građanskim pravima 1964. godine; možda je vrijeme da novi pokret za građanska prava krene ka glavnom gradu.

Neka veća koalicija ljudi svih sfera i godina života, muškaraca i žena, ljudi obojene i bijele kože, da maršira zajedno za spas Amerike.

I da je zaista napravi velikom.