Priča o anonimnom heroju iz logora Trnopolje, dr. Idrizu Merdžaniću

Priča o anonimnom heroju iz logora Trnopolje, dr. Idrizu Merdžaniću

Piše: Midhat Dedić

Ispaćeno mršavo lice dr. Idriza Merdžanića u neurednoj ljekarskoj kuti sa koga kaplje jeza logorskih užasa Trnopolja u babeljevskoj atmosferi molećivo, bez riječi, očima preklinje reporterku londonskog  ITN-a (Independent Television News) Penny Marshall da prestane sa direktnim pitanjima kojima ga svaki tren može otjerati u smrt. U 30 sekundi koliko traju kadrovi na kojima je 33-godišnji ljekar opće prakse i logoraš odlučuje se i o njegovoj sudbini u rukama prijedorskog „Gestapoa“, prenosi Al Jazeera Balkans.

„Da li su ljudi u logoru tučeni“?

Dr. Merdžanić skoro neprimijetno potvrdno klimne glavom.

Ima li ih mnogo?

Na slijedeće pitanje nemoćno koluta očima.

Njegove bjeloočnice oslikavaju strah usađen u kostima.

Pokušava tim gestama da sputa i opomene novinarku pristiglu iz metropolisa Ujedinjenog Kraljevstva nesvjesnu mirisa prolivene logoraške krvi koji su u Trnopolju, jednom od prijedorskih konclogora 1992. godine, redovna pojava kao dan i noć na zemlji.

Trnopoljska 'Via Dolorosa'

Te scene reproduciram pred očima prije nego ću se, 28 godina kasnije, putem aplikacije Messengera čuti sa dr. Idrizom Merdžanićem, specijalistom opće kirurgije i traumatologije u Gradskoj bolnici u gradu Kielu, sjedištu njemačke savezne pokrajine Schleswig-Holstein, tamo gdje se u Kielskom fjordu miješaju vode Baltičkog i Sjevernog mora, na „dohvat ruke“ od Danske. Njegova logoraška „Via Dolorosa“ (put patnje) pratiće ga cijeli život u kome je naučio tajnu kako da užase prijedorskih kazamata ostavi po strani, vodi miran život poznatog kirurga i uživa u porodičnoj privatnosti. Našem razgovoru prethodio je doktorov kategoričan odgovor u mejlu.

„Izvini, prijatelju, ali ja se nerado podsjećam i pričam o tim predlogorskim i logorskim danima. To me još uvijek potresa tako da te priče izbjegavam osim pred sudom“.

Dr. Merdžanić, kao jedan od rijetkih preživjelih prijedorskih ljekara – logoraša i heroja koji je „puno toga vidio“  svjedočio je u Hagu protiv Milomira Stakića (predsjednik Ratnog predsjedništva Prijedora, osuđen na 40 godina), Ratka Mladića  i Radovana Karadžića, obojica osuđeni na doživotne kazne zatvora.

Javio se, međutim, da razgovara, predomislio se.  Zbunio sam ga i zaintrigirao pitanjem da li je moguće da se te 1992. godine, on 'obični ljekar u seoskoj ambulanti u Trnopolju susreo sa Miloradom Dodikom i Vojom Kuprešaninom [osnivač SDS-a iz Srpca i rukovodilac u Autonomnoj regiji Krajina, umro 2018. godine]. Moje pitanje imalo je smisla koliko i iskrena zbunjenost dr. Merdžanića. Naime, Karadžićev branilac američki odvjetnik Peter Robinson na svojoj službenoj web stranici objavio je svjedočenje predsjednika RS-a Milorada Dodika od 18. juna 2012. godine. Kao što je poznato Dodik je 9. aprila naredne godine svjedočio u korist Radovana Karadžića. Dodik u izjavi Robinsonu tvrdi kako je poznavao dr. Idriza Merdžanića te da je ovaj ljekar bio zastupnik u Skupštini tadašnje paratvorevine sa područja Prijedora i radikal!? Dodik je, ako je  uopće moguće vjerovati ovom dokumentu, izjavio da je Vojo Kuprešanin izvadio dr. Merdžanića iz logora Omarska i doveo ga u Banju Luku nakon čega ga je otpratio u naselje Vrbanja kod Banje Luke gdje je navodno bila rodbina dr. Merdžanića.

„Ništa od ovoga nije istina. Nikada nisam bio u logoru Omarska, nikada nisam sreo Milorada Dodika ni Kuprešanina. Nemam ni rodbinu u Vrbanji, rođen sam u Kreševu“, govori dr. Merdžanić. Očigledno, Karadžićeva odbrana bila je spremna fabricirati dokaze.

Idriz Merdžanić priča otkud u Krajini. Njegova porodica živjela je u Kreševu, a otac Ramiz, hodža po zanimanju, dobio je posao u ključkom selu Velagići u zaseoku Tičevići. Tu je odrastao Idriz, a nakon Velagića imam Ramiz ef. Merdžanić dobio je službu u prijedorskoj džamiji u Čejrecima džematu na putu prema Bosanskom Novom. I on je 1992. godine uhapšen kao i sin i bio u Omarskoj odakle je pušten nakon čega je poput većine Bošnjaka transportiran u Hrvatsku gdje je umro 2000. godine kao izbjeglica.

„Završio sam Medicinski fakultet u Banjoj Luci, prva generacija, stanovao u Prijedoru, radio u ambulanti u Trnopolju, to je dio Kozarca sa desne strane puta od Prijedora prema Banjoj Luci. Slobodno vrijeme koristio sam za pilotiranje u Banjoj Luci, bio sam rezervni pilot i član tadašnje reprezentacije Jugoslavije. Ja nisam primjećivao nikakve probleme između tadašnjih etničkih grupa u Prijedoru. Među Srbima sam imao mnogo prijatelja, čak više nego među drugim nacionalnostima“, nastavlja Merdžanić. Sličnu rečenicu  o tome kako je “neko morao ubijediti mog komšiju Srbina, s kojim sam proveo čitav život, da sam ja njegov neprijatelj i da me treba ubiti”, izgovorio je u Hagu pred sudijom Wolfgangom Schomburgom na suđenju Milomiru Stakiću koji je takođe bio ljekar ali te 1992. godine u ulozi prijedorskog firera.

Fotografije koje su zapanjile svijet

No, činjenice o zločinima u Prijedoru neoborive su kao i presude ratnim zločincima. Dr. Idriza Merdžanića 26. maja 1992. godine uhapsili su trojica srpskih vojnika u ambulanti u Kozarcu i prebacili u logor Trnopolje u kome su bili bošnjački muškarci, žene i djeca.

„Po dolasku u logor Tropolje,  jedan me je vojnik izveo da me ubije. Spasio me je jedan stariji Srbin civil koji je bio moj pacijent a ja sam kao ljekar u Trnopolju liječio i njegovu porodicu“, opisuje 'doček' koji se pukom slučajnošću završio dobro.

Kompletan tekst pročitajte OVDJE.

Komentari (0)

Još uvijek nema komentara. Postavite prvi komentar!

Ostavi komentar