Džemaludin Latić: Hasan Kjafija - Svjetski mislilac iz Prusca

Džemaludin Latić: Hasan Kjafija - Svjetski mislilac iz Prusca

Piše: Džemaludin Latić (za Ins.ba)

Bosanski muslimani, prema tradiciji, svakog sedmog utorka po Jurjevu (u drugoj polovici mjeseca lipnja), odlaze na Ajvatovicu, da bi, pokraj Ajvaz-dedine stijene, proučili dovu zahvalnosti na ljetini koju im je Dženab-i Hakk podario. Vjerujemo da će i ove godine, uprkos teškoj kušnji koja nas se snašla, otići na Ajvatovicu kako bi od Milostivog zaiskali lijeka u jeu pandemije koronavirusa, mudrosti za naše vladare i snage za našu vojsku. To je ujedno prilika da se sjetimo najvećeg bošnjačkog alima, vjerskog učenjaka, pisca i mislioca Hasana Kjafi-efendije Pruščaka (el-Akhisarija).

Manje je poznato da je upravo Hasan Kjafi-efendija koncipirao dovu na Ajvatovici u čast Božijeg „dobrog roba“ Ajvaz-dede. A Ajvaz-dede (u bosanskom: Ajvaz-dedo) bijaše evlija koji je u Bosnu došao kao da'ija (pozivač u vjeru) sa sultan-Fatihom, vjerovatno porijeklom iz turskoga grada Akhisara (u kome su se odgajali i obučavali mladići za buduće visoke službe u Osmanskom hilafetu i gdje je, uostalom, odrastao i budući sultan, Mehmed-han Drugi, zvani El- Fatih, Onaj koji otvara zemlje da se u njih useli istinita Božija Riječ), a ima i mišljenja da bi mogao poticati iz perzijskoga grada Ahvaza. Allah najbolje zna kako je.

Uglavnom, pošto nekadašnja rimska utvrda  Prense,  Prusac (kasnije, po turski, nazivan i Akhisar, Bijeli Grad, Biograd, kao i onaj osmanski, već spomenuti grad) nije imao vode, Ajvaz-dedo je četrdeset sabbaha klanjao u planini poviše toga grada moleći Allaha, dž.š., da naselju podari vodu, i ta mu je dova ukabuljena: stijena je pukla, voda je potekla, i nije prestala teći sve do danas, kao ni bošnjačke dove – neka ih Svemilosni ukabuli.

Tako mi u našem „bijelom gradu“ Pruscu imamo spoj spoznaje srcem (Ajvaz-dedo) i razumom (Hasan Kjafi-efendija), što i jeste suštinska odlika islamske civilizacije. Ne zna se, u ovom slučaju, koja je od tih spoznaja berićetnija i veća. Da reknemo nešto o ovoj drugoj, jer se o njoj manje zna.

Hasan ibn Turhan ibn Davud ibn Ja'kub ez-Zi'bi el-Akhisari el-Busnavi (951.h./1544. – 1024./1615.) rodio se u Pruscu, a njegov pradjed potiče iz Skadra (Albanija), odakle se doselio u neko naše selo Vukovsko (na arapskom se vuku kaže zi'b), koje bi moglo biti ono pokraj Kupresa (takvih naziva lokaliteta ima još nekoliko u Vrbaškoj dolini), dugo bio kršćanin, živio 127 godina i u kasnoj dobi primio islam.

Prema tome, Hasan ibn Turhan (Kjafi je njegov mahlas, književno ime, što znači: Dostatni) djelovao je oko stotinu godina poslije Ajvaz-dede ako prihvatimo da je ovaj prvi u Bosnu došao sa Fethom, 1463.god. Nakon početnog školovanja u rodnom gradu, išao je za naukom do Stambola, čak do Medine Munevvere, učeći pred nekim od najvećih vjerskih učenjaka Osmanskog hilafeta kakvi su bili Kara Jilan Jahja-efendi, mu'id (asistent) slavnog osmanskog učenjaka Kemal Paša-zade (koji se smatra mudžeddiduddinom, obnoviteljem vjere u tadašnjem Hilafetu), zatim pred Mula Ahmed-ef. el-Ensarijem te Bali-efendijom Jusufom, učiteljem velikog vezira Mehmed-paše Sokolu...

Napisao je 17 djela iz područja šeri'atskog prava i njegove metodologije, logike, tefsira, stila Kur'ana, akaida, islamske politologije..., a najpoznatija su mu: Nizamu'l-ulema' ila Hatemi'l-enbija' – Niz učenjaka do Posljednjeg Božijeg poslanika, Revdatu'l-džennat fi usuli'l-i'tiqadat – Džennetske bašče u principima vjerovanja  i  Usulu'l-hikem fi nizami'l-'alem –Temelji mudrosti o uređenju svijeta. Prijevod prvog djela na bosanskom jeziku, sa uvodnikom i popratnim bilješkama, objavio je 1935. god. Mehmed-ef. Handžić. Važnost ovog djela za našu kulturu najbolje je izrazio prevodilac u svojoj Napomeni, koja se nalazi na kraju knjige, a u kojoj on kaže da je „zaslugom Hasan Kjafi-efendije te njegovih savremenika i pretšasnika“ hanefijski mezheb prenesen na Zapad, u Bosnu. Prethodno ga je u Rum (područja nekadašnjeg Rimskog carstva), nakon osvojenja Carigrada, donio osmanski učenjak Fenari. Dajući silsilu (predajni lanac) svih hanefijskih učenjaka od Poslanikova, s.a.v.s., doba, od kojih je učio Ebu Hanife, osnivač ovog mezheba, pa dalje, preko učenjaka Bagdada, Buhare, Kaira i Osmanskog hilafeta, Hasan Kjafi-efendija dolazi do sebe, donosi svoju biografiju i navodi svoje učenike koji su djelovali u Vrbaškoj dolini. Svi su oni naučavali doktrinu ehl-i sunneta ve'l-džema'ata ili sunnizam u najvjerodostojnijem obliku. Na istom tragu su i Džennetske bašče...

Preveo ih je Mehmed-ef. Handžić 1939. god. pod naslovom Rajske bašče o temeljima vjerovanja, a nedavno je  Ibrahim M. Zein ovo djelo s arapskog preveo na engleski jezik (s uvodnikom Fikreta Karčića), i to na temelju manuskripta koji se čuva u bolonjskoj univerzitetskoj biblioteci. To je djelo iz akaida, pisano u vrijeme dok je proces primanja islama u Bosni bio u punom jeku; ono, prvenstveno na temelju Ebu Hanifinog El-Fiqhu'l-ekbera, daje odgovore na pitanja o Bogu, Njegovoj jedinosti, sudbini, Kur'anu, kaburskom životu, Sudnjem danu, šefa'atu, Mizan-tereziji...Valja znati da je Hasan Kjafi-efendija učestvovao u gušenju hamzevijske hereze u Bosni te da je odbacivao i mu'tezilizam (ekstremni racionalizam) i taklid (slijepo oponašanje) u vjerovanju.

Treće Kjafi-efendijino djelo nastalo je 1004. god. po Hidžri, dakle, na prijelomu milenija, kada je Osmanski hilafet počeo da pokazuje znakove svoje propasti. Njime Hasan Kjafi ulazi u onaj krug islamskih pisaca koji svoje pero izravno stavlja u službu islamske politike kakvi su bili Ibn Tejmijje, Maverdi, Farabi, Ibn Hazm, Gazali...

Napisavši ga diplomatskim stilom, iznoseći pojave, a izbjegavajući da navede imena političkih moćnika koji su, što pohlepom, što neznanjem, upropaštavali Osmanski hilafet, tu najljepšu državnu tvorevinu poslije Hulefa-i rašidina, Hasan Kjafi je uspio da ovo svoje djelo u Islambulu dostavi sultanu Mehmedu III., nadajući se da će ono tako djelovati na Portu i njezine namjesnike u svim krajevima Hilafeta. Kakva smjelost duha: u njemu se Hasan Kjafi bavi faktorima koji su djelovali na uspon i zdravlje toga svjetskog carstva prostrtog na tri kontinenta i dva mora kao i faktorima zbog kojih ono nazaduje i koji bi ga mogli upropastiti! U vrijeme našeg studija profesor Muhammed Filipović, kao recenzent najpoznatije naše studije o Hasanu Kjafiji Pruščaku iz pera Omera Nakičevića ( Hasan Kafija Pruščak – pionir arapsko-islamskih nauka u Bosni i Hercegovini, Sarajevo, 1977.), ustvrdio je da se Hasan Kjafi-efendija mirne duše može mjeriti sa Nikolom Makijavelijem, piscem znamenitog djela pod naslovom „Vladar“, koga The World Book Encyclopedia smatra „ocem moderne političke nauke“ i „najznačajnijim političkim misliocem renesanse.“

Nakon toga je krenula hajka na ovog našeg poznatog mislioca, rahmetli Tunju. Prostudiravši oba djela, ovom Božijem robu se danas čini da je profesor Filipović bio u krivu već samim time što je uopće poredio ta dva mislioca, Hasan Kjafiju i Makijavelija. Oni se, naime, mogu porediti samo po značaju, po radijaciji svojih djela, ali po izvorima svoje misli, brizi za čovječanstvo i humanizmu – to su dva potpunoma oprečna mislioca.

Dok Makijaveli svoju misao razvija iz evropske realnosti, Hasan Kjafi-efendija svoju misao razvija iz Objave; dok Makijaveli odbacuje formiranje idealnog vladara kako ga opisuju filozofi, religija i reformatori i u potpunosti razdvaja etiku od politike (na temelju iskustva duha Zapada), te zaključuje - i dopušta! - da u politici „cilj opravdava sredstvo“ te da „opstaju samo vladari lukavi i čvrste ruke“, Hasan Kjafi-efendija zagovara nepromjenljive Božije principe u vladavini i do cilja dopušta doći samo uz pomoć od Boga dozvoljenih sredstava, dakle – spaja islamsku etiku i politiku na neraskidiv način. Makijaveli (Niccolo Machiavelli, 1469.- 1527.), u neku ruku – Kjafijin savremenik, otvorio je vrata politici u kojoj je čovjek čovjeku vuk i koja će, udaljivši se od Božijih principa, dopuštajući sebi sve što joj je u moći, dovesti do dvije svjetske klanice na evropskom tlu i mnoštva izvezenih lokalnih ratova i stradanja izvan evropskih granica.Hasan Kjafi-efendija je pisao upravo zato da bi Osmanski hilafet spasio takve politike i faktora koji su ga vodili u propast. I ma kako to izgledalo utopistički, njegova misao je živa i danas, premda nepoznata čak i u narodu u kome je ponikao.   

Prije dvadesdet i više godina, ovo Božije robče je, nakon što su „oslobodioci“ 1947. god. zabranili da se ide na Ajvatovicu, pisalo o njoj u „Preporodu“ – da mu Allah, dž.š., u sevap upiše – i pozvalo na njezino oživljavanje. Tada bijaše živ hafiz Zakir-ef. Kaniža, imam koga su „oslobodioci“ držali u zatvoru šest-sedam (?) godina zato što je, i pored skojevske makijavelističke zabrane, pozivao na Ajvatovicu. S njim smo također objavili prvi intervju nakon četiri decenije – neka mu Allah kabur učini svijetlim. A kada je došlo vrijeme, za vlasti SDA, koncipirali smo Dane Ajvatovice – kao manifestaciju koja će u kulturnom smislu oživjeti čitavu Vrbašku dolinu.

A onda je, na vrhuncu svoje moći, predsjednik Izetbegović, neovlašteno, bez poznavanja misli Hasan Kjafi-efendije, pokraj Ajvaz-dedine stijene zagalamio na Islamsku zajednicu što ne dopušta da i žene idu na dovu pokraj te stijene. On nije znao da je Hasan Kjafi-efendija koncipirao da se u Akhisaru održava ženski mevlud baš u vrijeme dok muškadija klanja podne i uči dovu na planini. Naša ulema treba održati šeri'atsku čistotu ajvatovičke dove i ne povesti se za mišljenjima naših modernista – koji odbacuju spoznaju srcem i ne drže mnogo do „žutih ćitaba“ i šeri'atskih propisa.

Drugo, predlagali smo da se u Pruscu, uoči Ajvatovice, održava tradicionalni bošnjački nićah ili vjenčanje stotina naših parova u bošnjačkoj nošnji i pred Hasan Kjafi-efendijinom mešćemom na Srtu. Nažalost, ove ideje su se dosukali hrsuzi koji danas opsjedaju vjerske prvake i koju će oni, u pohlepi za novcem i željni derneka, upropastiti – baš kao što je upropašteno mnogo toga sa Ajvatovice što je bio zamislio skromni Hasan Kjafi-efendija. Neka njegove zamisli žive „sve dok se papir bude smijao uz plač pera i tekle suze dana prevrćući oči mjeseci i godina“ i neka ga dragi Allah naseli u džennetskim baščama.   

 

  

 

Komentari (0)

Još uvijek nema komentara. Postavite prvi komentar!

Ostavi komentar