Poslije rodi Abela, brata Kajinova; Abel postane stočar, a Kajin zemljoradnik…Kajin pak reče svome bratu Abelu: "Hajdemo van!" I našavši se na polju, Kajin skoči na brata Abela te ga ubi. Potom Jahve zapita Kajina: "Gdje ti je brat Abel?" "Ne znam", odgovori. "Zar sam ja čuvar brata svoga?" Jahve nastavi: "Što si učinio? Slušaj! Krv brata tvoga iz zemlje k meni viče."

(Biblija, Knjiga Postanka, 4:2, 8.–10.)

Smrt je najveća i najnedostižnija tema i relgiije i filozofije. Smrt je i danas naša najveća opsesija, bez obzira na svu tehnologiju i napredak, smrti uvijek gledamo u oči. Moje lično porodično iskustvo sa smrću vezano je za jedno malo selo u srednjoj Bosni, u Lašvanjskoj kotlini, za Ahmiće. Selo odakle je moja majka Mirsada, koju sam prethodnih 26 godina često znao pitati o svim poginulim i preživjelim. Ove godine to nisam. Smrt je i nju odnijela, prenosi Al Jazeera Balkans.

S majkom nisam imao priliku, a znam da bi joj i to teško palo, podijeliti informaciju kako je krajem prošlog mjeseca, tačnije 21. marta, 2020. godine, u tišini i muku pokopana još jedna porodica žrtava zločina u njenim rodnim Ahmićima. Uoči 27. godišnjice zločina u kojem su bojovnici HVO, odnosno njihove specijalne jedinice Joker, ubili 116 mještana ovog sela, a njihove domove i tijela potom uglavnom popalili, klanjana je dženaza i obavljen ukop porodice Ahmić Nasera (33), njegove supruge Zehrudine Ahmić (28), i njihove djece Elvisa (8), Šuhrete (6) i Seje (tri mjeseca). Dženaza i ukop su obavljeni u užem krugu porodice i prijatelja zbog pandemije korona virusa.

I ova današnja 27. godišnjica će tako proći sa ograničenim programom obilježavanja i brojem prisutnih kako na groblju u Starom Vitezu, tako i u džamijama u selu Ahmići. Međutim, upravo muk i tišina pandemije korona virusa daje nam priliku da sagledamo težinu ovog zločina koji se već 27 godina i otkriva, ali i prikriva i opstruira dolazak do istine o svim njegovim strašnim detaljima, i tokom i poslije zločina. Zločin se izgleda dešava i nakon zločina! Naime, još uvijek nisu pronađene i identificirane sve žrtve zločina u Ahmićima. Ostalo je nakon dženaze porodici Nasera Ahmića, još nekih 24 tijela da budu pronađena, ekshumirana, identificiranai dostojanstveno sahranjena. Dva tijela su pronađena i identificirana ali nisu sahranjena.

Najmlađa žrtva - tromjesečna beba Sejo

Ubijena porodica Nasera Ahmića je po mnogo čemu bila specifična. Kao prvo i najteže jeste da je iz ove porodice najmlađa žrtva zočina u Ahmićima, tromjesečna beba Sejo koji u trenutku svoje smrti nije još imao ni izvađen rodni list. Na njegovom mezaru u Starom Vitezu stoji nišan sa samo jednom 1993. godinom. Naser je iz prvog braka imao kćerku Šuhretu, a Zehrudina je imala sina Elvisa, Sejo je bio njihovo zajedničko dijete. Naser i njegova petočlana porodica bili su prve napadnute kuće u Ahmićima u dijelu sela koji se zove „Kupreškića kuće“, po porodici čija su tri člana, braća Zoran i Mirjan, te rođak Vlatko Kupreškić, bili optuženi, osuđeni pa potom oslobođeni u Hagu.

Protiv njih svjedočio je rahmetli Sakib Ahmić, Naserov otac, koji je s njim živio u istoj kući i sav zločin vidio i preživio. I njega su pokosili rafalom i zapalili benzinom. Ali, srećom, bio je samo ranjen. Uspio je onako zapaljen da se izvuče iz kuće i skloni u štalu. Utom, zločinci su se vratili i štalu zapalili. Sakib je i tu pretrpio teške opekotine, ali se ipak tako spržen i izranjavan uspio izvuči i dokopati susjednog sela Vrhovina, iznad Ahmića, u kojem su bile snage Armije RBiH. Sakib će nakon toga živjeti sa svojom suprugom Mekremom u Zenici.

Sjećam se te 1993. godine snimka njegovog intervjua na lokalnoj zeničkoj televiziji gdje iz bolničkog kreveta, sav u opeklinama i otečen, priča strašne detalje zločinačke akcije koja se zvala „48 sati pepela i krvi“. „Ustaše kad su ušle, ugledaše Nasera i sasjekoše ga rafalom iz automatske puške. Drugi je odmah po fotelji izlio benzin iz neke flaše, zapalio ga, onda je desno isto prozujao metak, a u međuvremenu paljba prema Naseru, mojoj snahi i Elvisu, koji je bio na kauču,“ svjedočio je u Hagu Sakib Ahmić. Tada je prepričao i detalj kako su zločinci na samom izlasku čuli krik tromjesečne bebe, vratili se i ubili Seju.

Tog dana, također u zaseoku „Kupreškića kuće“ zločinci HVO-a su ubili i drugog Sakibovog sina Šukriju. Supruga Šukrije Ahmića i tri njegove kćerke su se uspjeli izvući na slobodnu teritoriju. I ovdje nije kraj tragedije Sakibove porodice. Sakibova supruga Mekrema je također bila svjedok zločina na drugom kraju sela, u zaseoku Žume, gdje je tu noć sa 15. na 16. april, 1993. godine boravila kod kćerke. Zločinci su njenog zeta Muzafera Puščula ubili na kućnom pragu, a nju, njenu kćerku i unučad sproveli u logor Dubravica kod Viteza.

Mekrema je umrla 1997., a Sakib 2009. godine u Zenici. Za svog života Sakib je uporno tvrdio da je prepoznao svoje komšije Kupreškiće tokom zločina, ali su njegova i svjedočenja mnogih preživjelih Ahmićana kasnije i pred haškim i pred domaćim sudovima „obarana“ različitim mahinacijama u koje su, ispotaviće se kasnije, bile upletene i obavještajne i političke strukture kako iz Bosne, tako i iz Hrvatske. Jedna od tri kćerke ubijenog Šukrije Ahmića, Enisa Mulić se već dvadeset godina bori za pravdu i istinu o stradanju svoje šire porodice. Umjesto sa svojom majkom, ovog puta sam o detaljima zločina nad širom porodicom Sakiba Ahmića pričao sa njom.

Opstrukcije i lažiranja

Naime, kao što je poznato, pobijene i mahom spaljene civile, nakon zločina u Ahmićima, pokupio je UNPROFOR i sahranjeni su prvo u skupnu grobnicu u Starom Vitezu. Nakon rata i poslije svjedočenja, od Haga je došla naredba da se ekshumiraju tijela i da se izvrši obdukcija. Ta prva 53 tijela su dobila obdukcione nalaze, ali se u tim nalazima nisu poklapale činjenice o uzrocima i načinima smrti. U svojoj potrazi za istinom Enisa Mulić je pročitala sve te obdukcione nalaze i uvidjela da su činjene različta krivotvorenja. „Strano tijelo okrznilo desnu nadlakticu, udarac tupim predmetom, lom ramene kosti,“ kao i različiti drugi obdukcioni opisi nisu se zapravo poklapali s onim što je Enisa kao četranestogodišnja djevojčica svojim očima vidjela, te kasnije prilikom obdukcije tijela svog oca dokazala – da je njen otac ubijen iz vatrenog oružja. „U njega je svako rebro pogođeno, sa jednim i dva prostrela, ulazne i izlazne rane,“ priča mi Enisa, koja je uvjerena da se u različitim slučajevima žrtava i zločina u Ahmićima radilo o opstrukcijama pravde i višestrukim lažiranjima.

Naime, Enisa Mulić tvrdi da su u slučaju smrti njenog oca prvi nalazi obdukcije bili lažni. I ona se od 2002. godine faktički bori za istinu. Za porodicu svog amidže Nasera se izborila i dostojanstveno ih sahranila tek nakon 15 godina. Ekshumacija porodice Nasera Ahmića bila je 2005. godine, priča Enisa.  „Onda su u Visokom tijela bila izgubljena. U prvobitnim nalaziima ima Naser i Zehrudina, ali nema djece. Potom, ide drugo vještačenje. Pronalaze se ostaci  drugog djeteta, ali nema Elvisa i ovog djeteta Seje od tri mjeseca,“ govori Enisa navodeći sve prepreke koja je morala savladati koje su uzrokovane činjenicom da je UNPROFOR sahranjivao po dva tijela u jednoj vreći u četiri mezara. Potom je Enisa imala i administrativne probleme, jer tromjesečni Sejo nije bio upisan u knjigu rođenih. Morala je zahtjevati da se prvo upiše, pa onda dokazivati njegove roditelje, tragati za njihovim vjenčanim listom, a na koncu je čak morala zatražiti starateljstvo nad mrtvim djetetom!

Kompletan tekst pročitajte na Al Jazeeri Balkans.