Pisao je i kada više nije vidio, otišao je duboko nesretan

Piše: Mirela Kukan (Avaz)

Kada bi mogao vidjeti ovaj naslov, ne znam da li bi se profesor Muhamed Filipović ljutio.

Jer, otišla je intelektualna gromada Bosne i Hercegovine. Nema ga više da, kao što je znao, očinski dobronamjerno kaže: “Pa, sine, ne valja ti to. Bolje bi bilo da si rekla ovako…”

Nemojte vi meni “akademiče”

U čast tom velikom misliocu, moglo bi se reći i ispisati hiljade drugih, divnijih, pametnijih naslova. Moglo bi se ispisati i hiljade stranica od bujice riječi koje nadiru iz pera novinarke prezahvalne Bogu što joj je omogućio da u posljednjih desetak godina bude u blizini jedne tako kolosalne ličnosti kakav je bio akademik Filipović, prenosi Avaz.ba.

I sad bi se malo ljutnuo.

- Nemojte vi meni “akademiče”! Danas akademika ispod svakog kamena. Ja sam profesor i najsretniji sam ako sam svoje studente čemu naučio - presjekao je i Senada Hadžifejzovića u svom vjerovatno posljednjem TV intervjuu.

 I kad bi se ljutio, učio nas je.

Zato žalim što ga nisam posjećivala još češće i upijala tu riznicu znanja i sjećanja na našu Krajinu... Biljane, Sanicu, Ključ, Banju Luku, Prijedor, Ljubiju...

Da evocira uspomene iz djetinjstva. Da priča o dječaku rođenom 3. avgusta 1929. godine, u porodici Sulejmanbega i Đulhanume Filipović, koji je po amidži dobio ime Muhamed, a nadimak Tunjo dala mu dadilja Olga Puljić, jer mu je prva riječ koju je izgovorio bila “tunj”.

“Mislio je na tunjino drvo pod kojim je porodica ljeti najčešće sjedila i gdje se pila jutarnja i kafa uobičajena poslije ikindije.”Da pripovijeda o onome čega se najviše volio prisjećati, ali i o onome zbog čega je otišao duboko nesretan.- I dalje nam osporavaju naš identitet i historijsku utemeljenost Bošnjaka. Još smo narod bez cilja, plana, jasne političke vizije. Ko smo, šta smo, gdje ćemo, s kim ćemo, kako ćemo... Šta će biti s našim narodom - sve je češće ponavljao profesor Filipović, čije su zasluge za vraćanje nacionalnog imena bošnjačkog naroda, zna se, nemjerljive. - Svako drugo ime način je da se ospori autentičnost našeg identiteta i posebno naša vezanost uz BiH - neumorno je upozoravao.

Beskrajno su ga boljele lisice na rukama generala Atifa Dudakovića.

- Kakva je to pravda i istina kad ljudi koji su branili jednu međunarodno priznatu državu, koja je bila izložena napadu, agresiji, genocidu, udruženom zločinačkom poduhvatu, sada treba da idu u zatvor - pitao se.

Koruptivna politika, odlazak mladih, negiranje Bosne i Hercegovine, bosanskog jezika, nebriga za kulturu, nedostatak liderstva nad državom, nesposobne vlasti... Sve ga je sekiralo i boljelo.Utjehu je nalazio u dobrim ljudima bosanskim. U svojim komšijama iz cijele BiH, pa i mnogo šire.Jer, ovaj, nedvojbeno jedan od najvećih intelektualaca kakvi su ikada hodili napaćenom zemljicom Bosnom i Hercegovinom, za svoga dugog života živio je sa svima i svuda.

Posljednji bosanski plemić

Živio je i hodio baš onako kako to opisa naš Zehrudin Zeka Isaković: “Živio je u duhu bogumila - cio život hodio sa mehkim cipelama da mrave koje slučajno nagazio ne bi i usmrtio. Tako je i otišao: tiho, dostojanstveno, bistra uma i čestitih misli. Baš onako kako odlazi gospodin! Posljednji bosanski plemić.”

Predosjećao je naš profesor da uskoro odlazi s ovog svijeta i činilo se kao da je u posljednje vrijeme to sve više i priželjkivao.

Opraštao se od ljudi.

Kada se odselio iz stana u ulici nazvanoj po jednom od njegovih najboljih prijatelja Hazimu Šabanoviću, gdje je profesor Filipović živio ravnih pet decenija, na stranicama “Avaza” napisao je svoj oproštaj od komšiluka.

- Svima želim sve najbolje u životu i izražavam žalost što nisam u mogućnosti da s njima komuniciram onako kako sam to činio godinama. Pozdrav! - poručio je prije skoro godinu.

Nekako u to vrijeme objavio je u našem listu i kolumnu “Čekajući čas kada ću reći zbogom svijetu i ljudima”.

- Na kraju života vidi se zašto je ko živio - zapisao je samo nekoliko mjeseci onakon smrti svoje drage supruge Nadije, nakon koje je ovaj kolos neponovljivo bistrog uma i nenadmašnog znanja jednostavno počeo da kopni.

Veliki Muhamed Filipović završio je istovremeno pisanje “Romana jedne biografije”, u kom je opisao svoj život od rođenja u Banjoj Luci do posljednjih dana u Sarajevu.

Bio je svjestan koliko se već tada osjećao nedostatak njegovog prisustva u javnom životu.

Zato je nastavio pisati. Pisao je čak i kada više nije vidio. Diktirao je. Dok je imao snage da govori.

Misao za vječnost

Primao je goste, radovao se i bio zahvalan svakome ko bi došao da ga obiđe, razgovori. I bilo ih je mnogo.

Ali, jučer najviše. Na oproštaju, komemoraciji, dženazi i ukopu na sarajevskim Barama, prema vlastitoj želji, pored supruge Nadije. Za neke od jučer prisutnih imao je odranije pripremljenu poruku. Izrečenu još prije šest godina u intervjuu kolegi Sanjinu Bećiragiću na pitanje šta bi, kada bi to mogao, rekao ljudima na svojoj komemoraciji.

- Jedina vijest koja će biti apsolutno plasirana u svim medijima, a za neke je tradicionalno da me potpuno ignoriraju i izbjegavaju. Svi će objaviti tu vijest i svi će doći na komemoraciju, a ja bih njima rekao, kad bih mogao ustati i pojaviti se: “Gospodo, zakasnili ste, zakasnili! Ja sam davno umro, samo ćete morati živjeti s onim što sam ja mislio. Budite uvjereni da će ono što sam ja mislio, živjeti” - poručio je Muhamed Filipović.

Hvala Vam, veliki i neponovljivi Profesore, i hvala Bogu da će Vaša misao živjeti.

Neka Vam je laka zemljica bosanska.

Učiti ljude i učiti od ljudi

Profesor se posljednji put pojavio u javnosti 12. oktobra prošle godine, kada je u Rektoratu Univerziteta u Sarajevu, u povodu 90 godina od njegovog rođenja, održan Simpozij “Život i djelo akademika Muhameda Filipovića”.

- Treba vršiti svoju funkciju u društvu. Raditi, stvarati i pisati. Učiti ljude i učiti od ljudi. To je ono što je neophodno da bi se živio život dostojan čovjeka. To se pokazuje na meni - rekao je tom prilikom profesor Filipović, dodavši da je njemu već 91 godina, od kojih je 80 drugovao s knjigom i nastojao učiti o životu i čovjeku.

Beskrajno mnogo znao je o životu i čovjeku. U kolumni “Čekajući čas kada ću reći zbogom svijetu i ljudima” zaključio je da su u ukupnosti njegovog života najvažniji bili susreti i odnosi s ljudima.

- Davno je rečeno da kraj nečijega života objašnjava neke stvari ispočetka, odnosno da se ideje s kojima ulazimo u život, objašnjavaju tek na kraju života - zaključio je.

“Gulanferi” i “pintihamize”

Profesor Filipović bio je ponosan na poštovanje koje su mu ljudi iskazivali.

- To mi daje nadu da nisam svoj život protratio nego da sam učinio nešto dobro za ljude i da sam bar nekoga nečemu dobrom naučio ili na dobar put uputio - rekao je profesor u jednom od posljednjih intervjua koji je dao potpisnici ovih redova.

Činilo se da će poživjeti bar još deceniju. Da će moći nastaviti pisati podjednakom strašću kako o najtežim globalnim i domaćim društvenim i političkim problemima, tako i o Mujinim ćevapima u Banjoj Luci, i svom Glamoču, i Carigradu... I o dobrim, ali i o lošim ljudima (“gulanferima” i “pintihamizama”).

Nažalost, nije poživio još. Nedostaje već sad i nedostajat će još dugo taj nenadmašni filozof, historičar, pisac, patriot, pravednik, istinski velikan naše zemlje.

 

Komentari (0)

Još uvijek nema komentara. Postavite prvi komentar!

Ostavi komentar