Djeca - taoci roditeljskih ambicija

Djeca - taoci roditeljskih ambicija

Piše: Sanja Hajdkov

Ludost je vječna, sve drugo je prolazno, riječi su Erazma Roterdamskog, jer čovjek nije sposoban da odoli njenim vjernim slugama: pohlepi, požudi, laskavosti i najgoroj od svih, zaboravu.

E baš takvi smo mi, od svakog nas novog jada stare muke brzo prođu, pa zaboravimo ono oko čega smo do juče koplja ukrštali, prenosi Al Jazeera Balkans.

Nevidljiva djeca

U svoj dekadenciji današnjice aktuelizirala su se državnička pitanja, pa se niko i ne sjeća da se prije tri mjeseca navršilo 30 godina potpisivanja Konvencije o pravima djeteta. A tada je sedamnaestogodišnja Amina iz Bosne i Hercegovine govorila na Generalnoj skupštini Ujedinjenih nacija o važnosti obrazovanja kao načina za poboljšanje položaja djece. U to vrijeme u našoj zemlji „oči sviju ljudi bjehu uprte u zemne stvari“ (Oblak, D. Cesarić) i Aminino izlaganje prođe gotovo neopaženo.

Nedavno istraživanje koje je proveo World Vision u BiH daje podatke u kakvom su položaju djeca u BiH i svijetu. Kao jedan od latentnih oblika zanemarivanja djece današnjice navodi se nevidljivost. Zastašujući i otrežnjujući podatak je da se i u BiH djeca osjećaju nevidljivim u svojim porodicama. Koliki god da je bio uzorak i ko god da je bio ispitanik, opasno je.

Djeca su govorila o tome kako roditelji puno rade, kako govore da su izloženi stalnom stresu i problemima na poslu, prijetnjama otkazom, malom platom, lošim položajem radnika i stalnom nestabilnošću, zbog čega su u stanju konstantnog sitničavog gnjeva i prosto ne pridaju pažnju djeci. „Sačekaj, to ćemo kasnije, ne mogu sad, nemam vremena, žurim, boli me glava“... svakodnevne su rečenice koje djeca slušaju od roditelja. Nametnuti teror uspjeha čini djecu nevidljivom i slama duše roditelja opterećenih imaginarnim imperativom izvrsnosti. Prepoznajemo li sebe u ovome?

Emocionalni zombiji

„Da li ste spremni za rad pod pritiskom?“, pitaće vas na intervjuu za posao. Rad u stresnom okruženju, biti dobar timski igrač i takmičiti se u izvrsnosti postao je imperativ funkcionisanja u firmama. Majke vrtoglavo žure takmičeći se same sa sobom u želji da izbalansiraju posao, karijeru, djecu, zdrav porodični život, a potom da to sve stave na društvene mreže. Zonu porodičnog komfora napuste prije nego što su u nju i ušle, utrkuju se sa kolegama, sa muževima, sa drugim majkama, sa sobom, noseći rokove i datume kao volovi jaram.

Život se pretvorio u pozornicu na kojoj se smjenjuju pajaci i artisti i dok hrlimo ka blještavilu vrhunske karijere, koja nas baca na koljena kao nemilosrdan krotiteljka pripitomljenu zvijer. Moram biti uspješna, pametna i sjajna domaćica i načitana supruga, moja djeca moraju biti najljepše odjeveni teniseri, budući šampioni... Šta smo mi nego taoci izvrsnosti, koju je propisala Evropa u „predvečerje svoje civilizacije“ (Krleža)? U bespoštednoj borbi za socijalnu fasadu, roditelj stavlja dijete u drugi plan, djeca stiču osjećaj nevidljivosti doživljavaju svoje roditelje kao emocionalne zombije.

Kompletan tekst pročitajte OVDJE.

Komentari (0)

Još uvijek nema komentara. Postavite prvi komentar!

Ostavi komentar