Posljednjih dana mediji u Srbiji, i to oni koji su bliski predsjedniku te zemlje Aleksandru Vučiću (a rijetki nisu) ponovo pišu o razgraničenjima. Prema jednoj takvoj verziji „rješenje“ predsjednika SAD-a Donalda Trumpa za Kosovo je „razgraničenje“ i „donijet će mu Nobela“.

„Velika pobjeda Srbije, Ameri promijenili politiku prema Kosovu“, vrišti naslov u Kuriru.

„Uključivanje američkog predsjednika Trumpa u rješavanje kosovskog pitanja, u trenutku kad je američka administracija promijenila stav i spremna je da uvaži i naš interes, predstavlja veliku, dobru šansu za Srbiju“, ocjenjuju sagovornici Kurira.

Naravno, srbijanski mediji itekako spinuju u pogledu „promjena srbijanske politike“.

„Nova administracija“, kako Trumpu često tepaju iz Srbije, iznijela je vrlo jasan stav u pogledu BiH.

Da bi se, ipak, shvatilo šta podjela Kosova znači za BiH, podsjećamo na tekst Emira Suljagića objavljen u zagrebačkom Beharu:

Pravilo broj jedan promjene granica na zapadnom Balkanu je da su uvijek vezane za Bosnu i Hercegovinu.

Dok predsjednici Kosova i Srbije, Hašim Thaci i Aleksandar Vučić, traže podršku EU za „razmjenu teritorije“ između njihovih zemalja, treba imati na umu da razgovor o podjeli Kosova – jer, to je ustvari podjela – nije razgovor o podjeli Kosova, nego podjela Bosne i Hercegovine, prenosi Behar.

Donekle je ironično da su Thaci i Vučić otvoreno pokrenuli pitanje promjene granica između Kosova i Srbije na godišnjicu jednog drugog pokušaja podjele Bosne i Hercegovine. U augustu 1939. premijer Kraljevine Jugoslavije, Dragiša Cvetković i vodeći hrvatski političar Vladko Maček postigli su sporazum kojim je Bosna i Hercegovina prestala da postoji kao posebna politička i administrativna cjelina, tako da je autonomna hrvatska jedinica anektirala otprilike trećinu, dok je srpskoj jedinici pripalo ostalo. Dogovor je poznat kao Sporazum Cvetković–Maček.

Kada je nakon Drugog svjetskog rata upitan o statusu koji je po sporazumu imalo muslimansko stanovništvo Bosne i Hercegovine, Maček  – kojeg u današnjoj Hrvatskoj slave kao velikog državnika – odgovorio je: Mi smo se sporazumjeli, kada smo došli na Bosnu i muslimane, da smatramo da muslimani ne postoje. I tako smo i radili.

I dok su promjene granica na zapadnom Balkanu smatrane nezamislivim prije svega nekoliko godina, ono što se kolokvijalno naziva međunarodnom zajednicom izgleda da pruža podršku Thacijevom i Vučićevom eksperimentu. Savjetnik za nacionalnu sigurnost Sjedinjenih Američkih Država, John Bolton  je nedavno izjavio da Washington neće iznositi sud o ideji razmjene teritorija između Srbije i Kosova.

Izjave komesara za proširenje EU Johannesa Hahna također održavaju taj stav: Oni moraju pronaći rješenje, mi ćemo ga razmotriti otvorenog uma. Ali, iznad svega, ono mora doprinijeti regionalnoj stabilnosti i EU putu obje zemlje.

Ova promjena stava na razmjenu teritorije na zapadnom Balkanu suštinski znači da je EU odlučilo da dvadeset  godina angažmana u regionu izbaci kroz prozor.

Problem je u tome što to čini u trenutku kada se nevolja već zakuhava. Kakvi god da su detalji dogovora između Thacija i Vučića, čini se da je sastavni dio dogovora ulazak Kosova u članstvo UN-a.

Prije svega nekoliko sedmica, predsjednik entiteta sa srpskom većinom u BiH, Milorad Dodik, rekao je da ako Kosovo dobije članstvo u UN-u i drugim međunarodnim institucijama, bosanski Srbi će također tražiti stolicu u UN-u; drugim riječima, krenuće put nezavisnosti.

Ovo nije isprazna retorika. Dodik je dugogodišnji ruski klijent. Rusija, pak, aktivno podržava domaće političke i paravojne aktere čiji je cilj podjela Bosne i Hercegovine s ciljem da spriječi dublju integraciju cijelog regiona sa Zapadom. Policija RS se proteklih nekoliko godina naoružava, uključujući i ruskim naoružanjem.

Dodik otvoreno zagovara odcjepljenje polovice Bosne i Hercegovine i redovno o entitetu Republika Srpska govori kao o drugoj srpskoj državi na Balkanu. Tokom proteklih godina potrošio je milione dolara na lobiranje u Washingtonu s namjerom da promjeni konsenzus unutar američke političke elite o nepovredivosti granica Bosne i Hercegovine. Razmjena teritorije između Kosova i Srbije stvorili bi upravo presedan koji mu je potreban za provođenje u djelo njegovih secesionističkih ciljeva.

Drugi bosanski susjed, Hrvatska, također ima ulog u zalaganju za promjenu granica na Balkanu. Hrvatska ima istoriju nastojanja da anektira dijelove Bosne i Hercegovine putem krvave politike.

Hrvatska je tokom 1990-tih  uspostavila proxy „državu“ na teritoriji Bosne i Hercegovine koja je Veliku Hrvatsku provodila u djelo brutalnom politikom masovnih ubistava, koncentracionih logora i sistematskim korištenjem muslimana kao robovske radne snage.

Politička klasa u Hrvatskoj uopšte ne žali zbog toga, kao što ne žali ni zbog mračnog poglavlja saradnje sa nacistima u Drugom svjetskom ratu i saučesništvu u genocidu nad jevrejskom, romskom i srpskom zajednicom.  

Usto, u posljednjih nekoliko godina, hrvatsko društvo u cjelini – uz podršku nekih vodećih ličnosti Katoličke crkve – iznova otkriva kulturno graničarstvo kao dio svog identiteta, braneći Europe od zamišljenog islamskog proboja.

I Srbija i Hrvatska se intenzivno naoružavaju. Hrvatska je kupila izraelske F-16, dok je Srbija nabavila ruske Mig-29. I hrvatski i srbijanski mediji kontinuirano kleveću bosanske muslimane i predstavljaju zemlju kao utvrdu ISIL-a u Europi.

Nedavno je jedan od vodećih srbijanskih medija objavio i mapu regiona na kojoj je polovina Bosne i Hercegovine prikazana kao sastavni dio Srbije.

Najvažnija lekcija 1990tih  je da ne postoji ništa upravljivo u vezi sa promjenama granica na Balkanu. Pokušaji promjena granica su uvijek bili praženi krvoprolićem. Odobravajući Thacijevu i Vučićevu avanturu, EU i SAD složile su se s još jednom katastrofom na Balkanu.

Kada kosovski presedan bude uspostavljen, i srpski i hrvatski nacionalisti će okrenuti pogled na Bosnu i Hercegovinu i njeno muslimansko stanovništvo. Drugim riječima, Bosna i Hercegovina i njeni muslimani se ubrzano kreću od Andaluzije na čekanju ka Andaluziji u nastanku.