Knjiga akademika Enesa Karića ‘’Kako čitati Kur’an’’: Vjera potrage i rasterećenja

 Knjiga akademika Enesa Karića ‘’Kako čitati Kur’an’’: Vjera potrage i rasterećenja

Nedavno je u izdanju Media centra Islamske zajednice u BiH objavljena knjiga Enesa Karića ‘’Kako čitati Kur’an’’, s podnaslovom ‘’Potrage za strukturama cjeline temeljne knjige islama’’. U podnaslov je još stavljena neka vrsta žanrovskog određenja - crtice. Baš će ta žanrovska neuhvatljivost dati ovoj knjizi posebnu draž i oslobođenje iz okova okoštalih teoloških rasprava koje - po strogosti i tonu se često stiče dojam - više služe tome da čovjeka uplaše Bogom negoli da ga Njemu približe, prenosi Oslobođenje.

Kako se piše tefsir?

U historiji islamske misli - posebno onoj novijoj - jedan od najzanimljivijih i najživotnijih egzegetskih žanrova jeste tematski tefsir Kur’ana. Uz to, ova vrsta tefsira je i najzahtjevnija. Podrazumijeva široko islamsko klasično znanje u akidi, arapskom jeziku, historiji te kontekstu objavljivanja određenih ajeta, ali isto tako i zahvaćanje u dubinu onoga što Karić naziva strukturama cjeline. Ovakav tip tefsira - u savremeno doba jedan od najzanimljivijih i najpolemičnijih je napisao Fazlur Rahman, a u BiH preveo i objavio CNS - podrazumijeva istovremenu polemiku s tradicijom i njeno fundamentalno čuvanje. Isto tako podrazumijeva, jer je riječ o egzegetskom žanru, istovremeno čuvanje temeljnih vjerskih propisa i njihovo tumačenje u novom svjetlu. Kod Enesa Karića to se novo svjetlo postiže neprestanim prelijevanjem žanra tematskoga tefsira u žanr crtice, kratke pripovijesti koja čitatelju približava širinu misli temeljne islamske knjige. Postiže se i sasvim novim i otvorenim kontekstualiziranjem teksta.

Ne izostaje u Karićevim crticama ni pouka. Samo što je ona drugačija od onoga što se u jednoj knjizi koja bi se mogla čitati kao teološka, iako tim strogim odrednicama izmiče, očekuje. Pouka u Karićevim crticama, kojima čita slojevita značenja Kur’ana, nije prijetnja niti zastrašivanje kaznom. Naravoučenije je, a tu je Karić blizak izvornome sufizmu i njegovome moru mudrosti, u potrazi za smislom, značenjima, ljubavlju, dobrotom, istinama u sebi i drugima, dakle u svim onim fenomenima koji su u prijetećim teološkim tekstovima odavno devalvirali i sveli se na razbacivanje terminologijom čija je funkcija puko ublažavanje neprestanog zastrašivanja kaznom što se ljudima plasira s teoloških pozicija moći. ‘’Kako čitati Kur’an’’ na scenu izvodi teologiju koja se za naše uslove može smatrati relativno novom. Takva teologija ide prije ka rasterećenju ljudskoga bića, vjeru čini lahkom i nježnom, baš onako kako je Poslanik islama uputio ljude da olakšavaju, a ne otežavaju.

S ovu stranu dobra i zla

Zanimljivo je, i iz toga se da čitati jedno cijelo teološko polazište, da Karić ove priče koje su istovremeno i tumačenje i potraga ne naziva hikajama kojih je inače majstor. Interesantna je, uostalom, i sama koncepcija potrage za nečim što se označava temeljnom strukturom. Arhitektonika Kur’ana, u ovakvoj postavci, nameće se kao temeljni samotumačeći princip žive Božije riječi kojemu je egzegeza tek puka dopuna i proizvod ljudskih sistema. Otuda se, ova lijepa i jednostavna knjiga, može nametnuti kao otvaranje novih vjerskih promišljanja i puta u nepoznato. A to nepoznato nije ono koje isključuje, nego ono koje uključuje. U knjizi se kao ozbiljne tefsirske teme nameću ptice, ovce, neimenovane žene i muškarci, čovjekov doživljaj svemira, Mjesec, Sunce, daleke zvijezde, tornjevi kojima se ne može do Boga, lingvistički rasizam, nihilizam, pesimizam, nada za Jevreje i Kršćane i sve one koje smatramo Drugima, mrtve kosti, prolaznost, jedna pastirica, pauk, mravi, pčele, svjetlost, staklo, siroče, daljnji rođak, šuplja debla palmina, tri volje, različiti oblici Božije milosti, štapovi i visoke tvrđave, čak i čovjekove zapovijedi Bogu. Sve se to transponira iz motiva koji u tradicionalnoj teologiji imaju tek funkcionalnu snagu - da objasne zabranu i kaznu ili nagradu - u pojave vrijedne razmišljanja same po sebi. Tako se čitanjem Kur’ana ne bježi iz svijeta života, nego se radije u taj svijet uranja i on se razmatra s jednom dozom gotovo dječijega čuđenja nad fenomenima koji se tek trebaju otkriti.

U ovakvoj postavci tefsir, odnosno tumačenje Kur’ana ili bolje rečeno njegovo razumijevanje se nameće kao osnovni životonosni princip. Umjesto govora s katedarskih i minberskih visina, tefsir postaje život svakoga čovjeka. Odnosno, život svakog čovjeka i svaki naš pojedinačni postupak i odluka, kao i fenomeni u nama i oko nas, postaju svakodnevno i uvijek iznova početo tumačenje Svete knjige kojom je Bog - na tome se posebno insistira - obradovao čovječanstvo. Svaki znak i svaki ajet u Kur’anu u ovakvom čitanju dobijaju snagu jedne zasebne misli koja raskriva dubinu i širinu (radije negoli isključivost i zastrašivanje) Božijega objavljenja. Stoga se posebno razmatra i moć, odnosno nemoć prevođenja Kur’ana. Zapravo se temeljno propituje mogućnost jednog zasvagda završenog prevoda i, naposljetku, jednog zasvagda završenog tumačenja Kur’ana. Dok se u strogim interpretacijama počesto i ispotiha insistira na nekakvoj konačnosti interpretacije Kur’ana (da je Kur’an zaokružena i završena knjiga, savršeno očuvana Božija riječ nema niti smije biti sumnje u islamu), u ovoj se knjizi tefsirskih crtica i promišljanja insistira na otvorenosti i neprekidnim činovima interpretacije. Pri tome autor niti jednoga trenutka ne skreće u pomodarsko ‘’raskidanje s tradicijom’’ ni u nekakve interpretacije koje imaju za cilj izazvati šok kod čitateljstva ili pak proizvesti skandal. Umjesto toga, Karić u ovoj knjizi odaje počast jednoj velikoj disciplini kakva je tefsir, otimajući je iz ralja prigodničarske površnosti, dajući joj specifičnu širinu svojim promisliteljskim i pripovjedačkim darom, i na kraju najveću disciplinu islamske misli čini živom i otvorenom za nova čitanja. Što je još značajnije, autor konačnu prosudbu o ljudskim djelima i o ljudskom kraju koju često prisvojimo vlastitoj ljudskoj nemoći i dnevnopolitičkim potrebama, vraća gdje ta prosudba i pripada - Bogu.

Odmak od (ne)tradicionalne normativnosti

Još jedna zanimljivost knjige je odnos naslova i teksta. Iako je naslov ‘’Kako čitati Kur’an’’ koncipiran kao davanje uputstva ili pakt s normativnom poetikom, u knjizi toga zapravo nema. Umjesto toga, pitanje bez upitnika iz naslova se može posmatrati kao retorički upit ili pak nježna sugestija kako je čitanje Kur’ana ustvari uvijek potraga za cjelinom te svim naizgled sitnim dijelovima koji je čine i - poput savremenih naučnih koncepata multisvemira - otkrivaju svaki za sebe novi kosmos značenja i smislova. Ostajući vjeran tradiciji i istovremeno je dovodeći u pitanje, pišući tefsirski sadržaj u formi crtica, pledirajući za otvorenost umjesto normativnosti, Enes Karić je ispisao knjigu koja će čitatelje - i vjerujuće i nevjerujuće - približiti otvorenim prostorima Božije riječi. ‘’Kako čitati Kur’an’’ u cijelosti je nova, jasna, precizna, otvorena i nenormativna knjiga koja na našu intelektualnu scenu donosi sasvim novu teologiju. Teologiju rasterećenja. I to bez pravljenja pomodarskih kompromisa s istinom.

Komentari (0)

Još uvijek nema komentara. Postavite prvi komentar!

Ostavi komentar