Piše: Nihad Kreševljaković

U ljeto 1992. fotograf Kadir Van Lohuizen ušao je u Srebrenicu, gdje je snimio fotografije na kojima su napaćeni, ali još živi stanovnici Srebrenice. Na fotografijama su žene, djeca, starci... Na jednoj su otac i sin. Dok jednom rukom drži ruku svog djeteta, drugu mu je položio na rame. Oboje izgledaju prestrašeni i zabrinuti.

Na drugoj fotografiji stariji čovjek s francuzicom na glavi gleda u kameru kao da snima fotografiju za pasoš, za putovanje u sjećanja onih koji će preživjeti, prenosi Al Jazeera Balkans.

Na fotografiji lice ranjenika s bolnim grčem na licu. Pomažu mu drugi ljudi. Fotografija vojnika koji posmatra tabut na kojem je položeno tijelo. U ruci steže pušku. Fotografija četiri dječaka, okruženih ruševinama. Gledaju prema fotografu. Nijedan se ne smije. Niko se ni na jednoj fotografiji ne smije! Fotografije Kadira Van Lohuizena snimljene u ljeto 1992. u Srebrenici kao da najavljuju ono što će se dogoditi tri godine poslije!

Iz Srebrenice je Van Lohuizen prešao u Srbiju. S druge strane Drine mlado i staro okupilo se na obali. Svi su u kupaćim kostimima i gaćama. Sunčaju se. Neki su u vodi. Smiju se. Čovjek vodi psa na uzici. Uz stabla su naslonjeni bicikli. Jedini tragovi ozbiljnosti na licu vide se kod ekipe za stolom koja igra karata. Svako, zamišljen, razmišlja o sljedećem potezu. U dubini fotografije vidi se druga obala. Tamo je Bosna... Prijedor, Zvornik, Višegrad, Foča... Srebrenica! Tamo se, dok ova bezbrižna ekipa uživa u ljetnom danu, događa genocid! Razlog je to što tih godina, nerijetko, rijekom između ove dvije obale plove leševi ljudi ubijenih u susjednoj Bosni. Na dnu rijeke prilikom isušivanja vještačkog jezera Perućac naći će se više od 300 leševa.

Ova Van Lohuizenova fotografija u svojoj je običnosti jedno od najstrašnijih svjedočanstava onoga što se tih dana događalo u Bosni i Hercegovini.

'Vrhunac antirealizma'

Sve ono što opisuje ova fotografija ponovit će se u jesen 1995, kada jedan budući nobelovac kreće na svoje "zimsko putovanje" u namjeri, kako to kaže Neven Šimac, da bude "originalan" pred krvlju, ognjem i stratištima. U pokušaju da uopće shvati šta je bila namjera Petera Handkea Šimac u tekstu pod naslovom "Bez očiju i bez stida" (januar 1996) piše: "Ne želim da to bude shvaćeno kao neka 'proces d' intention' (optužba za namjeru), već 'proces d'attitude', tj. optužba za stav, nerijedak u onih zapadnih intelektualaca, koji su u grozničavoj potrazi za 'originalnošću': narcisoidno ići protiv struje, protiv svih činjenica i očiglednosti, pa i po cijenu koketiranja sa zločinom." U 24 opaske koje do detalja opisuju problem koji ima s Handkeom Šimac pod tačkom 21 piše: "Bez stida: nije mogao H. ne zanijekati srebrenički strašni genocid, tj. sve grozne pokolje duž Drine..."

U tekstu "Čudesna promjena Petera Handkea na obali Drine" (Europaische Rundschau Heft, mart 1996), Viktor Meier piše: "Vrhunac antirealizma Handke pokazuje kad je riječ o Srebrenici."

On genocid negira, poput svojih "šarmantnih domaćina", nazivajući ga masakrom, ali je još više zainteresiran bizarnim pitanjem kako objasniti takav pokolj, izvršen poslije tri godine rata, kada su se u međuvremenu sve strane u sukobu umorile od ubijanja?

Da se to nije dogodilo dovoljan mu je argument da to u Srbiji niko nije vidio, što je zaista konstatacija vrijedna jednog jednog ogromnog upitnika, ili onoga što Meier opisuje kao upotrebu argumenata iz beogradskih rakijašnica. On s pravom Handkeovu privrženost ekstremnom srpskom nacionalizmu objašnjava konstatacijom: "Handke je jednostavno pao pod utjecaj, sve do apsolutne nekritičnosti. U njegovu su tekstu argumenti ekstremne srpske nacionalne propagande kojom ona operira prema inozemstvu. I nema nijednog koji bi nedostajao." 

Među tim argumentima jest i onaj o srpskom porijeklu bosanskih muslimana, Bošnjaka, nesvjestan da tu glupost i do danas najviše održavaju izjave ljudi poput njega. Zanimljivo, Handke se oduševljava onim od kojih će neki biti presuđeni ratni zločinci, dok istovremeno ni trunku ne mari za Srbiju Sonje Biserko, Bore Ćosića, Bogdana Bogdanovića, Borke Pavićević ili Nataše Kandić. Njihova kritika na njegovom licu jedva bi možda izmamila onaj prezirni smiješak po kojem se prepoznaju svi nam poznati negatori genocida. S takvim smiješkom Handke se obratio i Peteru Maassu, autoru knjige Ljubi bližnjeg svog, a nakon pitanja o odnosu spram genocida u Srebrenici, na presici povodom dodjele Nobelove nagrade.

Kompletan tekst pročitajte OVDJE.