Kada u Sarajevu provedeš sve svoje godine života, naučiš i običaje i neka pravila ponašanja. Sjećam se još kao dijete da moja mati nije nikada prala veš niti ga sterala na balkonu kada je Bajram. Još pamtim šamar moga oca kada sam na dan Božića i pred sam dolazak gostiju, kao dječak, istim nožem zarezao i komad prasetine i jagnjetine. A mi djeca… mi bismo se radovali svakom prazniku kao svom, jer smo znali da će biti kolača

Živimo, nažalost, u vremenu u kojem je mnogo popularnije veličati „herojstva“ ustaša, četnika i drugih zlikovaca i domaćih izdajnika, nego partizana.

Ima nas nekolicina, učenika nekadašnje Osnovne škole „Veselin Masleša“ i nekadašnje Pete gimnazije, koji drugujemo zajedno već 50 godina.

U mojoj jednici se kolač (koji je bio gotovo uvijek hurmašica i koji je jedini bilo moguće napraviti u onakvim uslovima), dijelio uvijek poslije ručka i za Bajram i za Božić i za Uskrs. U mojoj jedinici smo bili svi isti. Bili smo ljudi koji su branili svoj grad.