Zvali su je Lela. Željela je biti doktorica. Isto kao i njena najbolja drugarica Sanja. Maštale su u srednjoškolskim klupama Medicinske škole kako postići najbolje na praksi u tuzlanskoj bolnici. Jednoj je bilo 16, drugoj 17 godina.

Polaganjem cvijeća, komemoracijom i okupljanjem porodica žrtava, Tuzla danas obilježava 30. godišnjicu jednog od najstrašnijih zločina nad civilima u Bosni i Hercegovini – masakra na tuzlanskoj Kapiji, koji su 25. maja 1995. godine...

Imao je samo 21 godinu kada je u granatiranju Tuzle sa položaja Vojske RS-a na planini Ozren 25. maja 1995. teško ranjen na Kapiji. Povrijeđena mu je desna noga i lijeva butina, a pred njegovim očima poginuli su mu najbolji prijatelji. Asim Hadžiselimović je ostao invalid ali, kako kaže, sa trajnim ožiljkom na srcu jer je te noći ubijena njegova raja

Velikosrpska propagandna mašinerija radi punom parom. Kao što su nekad huškali ljude na rat, plasirali lažipriče o srpskoj ugroženosti, izmišljali kako Davorin Popović baca srpsku djecu lavovima u sarajevskom ZOO vrtu ili kako Mirza Delibašić ima privatni logor za Srbe, tako danas negiraju zločine, a ubice predstavljaju kao nevine jaganjce.

RTRS je u ponedjeljak objavio prilog u centralnom dnevniku o tome kako na Tuzlanskoj kapiji 1995. godine nije eksplodirala granata Vojske Republike Srpske sa Ozrena, već da je riječ o „simultanoj terorističkoj eksploziji i sedam koordiniranih detonacija.“

Život dvoipogodišnjeg dječaka Sandra Kalesića, najmlađe žrtve masakra na tuzlanskoj Kapiji 25. maja 1995. godine, opisan je u knjizi koja nosi njegovo ime. Djelo, koje je napisao Nedžad Omazić, promovirano je u utorak u Tuzli