Danas objavljujemo  recenziju prof. dr. Edina Bećirević, ugledne autorice i univerzitetske profesorice, povodom objavljivanja knjige Zvornik 1992–1995: Genocid na kapiji Bosne čiji su autori dr. Muamer Džananović i dr. Elvedin Mulagić.

Monografija obuhvata 15 poglavlja, a s predgovorom, uvodom, zaključkom, popisom skraćenica, izvorima i literaturom, prilozima te registrima, djelo broji više od 1.400 stranica i sadrži oko 4.500 fusnota. Riječ je o dvotomnoj, empirijski utemeljenoj naučnoj studiji koja predstavlja jedno od najobimnijih i najdetaljnijih istraživanja zločina počinjenih na području Zvornika tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu.

Piše: Prof. dr. Edina Bećirević

Dominantna literatura o genocidu često je usmjerena na makro-nivo analize, no savremena istraživanja sve više ističu potrebu za fokusiranjem na mezo i mikro nivo – odnosno na razinu gradova i lokalnih zajednica.

VEZANI TEKST >>>>Akademik Mirko Pejanović o knjizi "Zvornik 1992–1995: Genocid na kapiji Bosne": Kapitalna studija

Ovakav pristup omogućava dublje razumijevanje toga zašto, kada i kako se genocid odvija na različite načine u različitim sredinama, čak i pod sličnim nacionalnim okolnostima. U tom kontekstu, studija Zvornik 1992–1995: Genocid na kapiji Bosne predstavlja izuzetno vrijedan doprinos ne samo bosanskohercegovačkoj, već i globalnoj naučnoj produkciji o genocidu. Ova značajna studija dokumentira zločine u i oko Zvornika s gotovo forenzičkom preciznošću i analitičkom dubinom koja je čini neizostavnom u savremenoj historiografiji genocida.

Autori primjenjuju složen kvalitativni pristup koji se oslanja na višestruke izvore i metode – od analize originalnih dokumenata, sudskih presuda i transkripata svjedočenja, do bogatog korpusa sekundarnih izvora, arhivske građe i usmenih iskaza. Ova metodološka raznolikost ne služi tek ilustrativnoj svrsi, već omogućava višedimenzionalnu rekonstrukciju zločina i precizno mapiranje struktura odgovornosti.Time uspijevaju ne samo rekonstruirati hronologiju događaja, već i utemeljiti kauzalne veze između političkih odluka, vojnih struktura i konkretnih zločina.

Džananović i Mulagić genocid nad Bošnjacima u Bosni i Hercegovini analiziraju kao dugotrajan i višefazan proces. Genocid je, prema njihovom pristupu, strateški planiran znatno prije 1992. godine, kroz političku i ideološku pripremu, formiranje kriznih štabova, obuku „paravojnih“ formacija i postepenu militarizaciju srpskih struktura vlasti, dok je njegovo operativno provođenje realizirano u periodu od 1992. do 1995. godine.

Genocid počinjen u Srebrenici u julu 1995. godine ne prikazuje se kao izolirani zločin, već kao kulminacija koordinirane i sistematske kampanje istrebljenja, koja je započela u proljeće 1992. godine — u više regija Bosne i Hercegovine gotovo istovremeno, uključujući istočnu Bosnu, gdje se Zvornik sa širim područjem pojavljuje kao jedno od prvih žarišta, te sjeverozapadnu Bosnu, gdje će Prijedor ubrzo postati paradigmatski primjer institucionaliziranog progona i genocida. Ovim pristupom autori razgrađuju pojednostavljene narative o Srebrenici kao “jedinom genocidu” u Bosni i Hercegovini, pokazujući da je ona bila vrhunac ranije uspostavljenog obrasca sistemskog nasilja i masovnih ubistava sa ciljem istrebljenja jednog naroda, čije su konture bile jasno vidljive već tokom prve polovine 1992. godine.

Knjiga uspješno povezuje tri analitička nivoa: makro (ideološki, politički i širi vojni okvir velikosrpskog projekta), mezo (općinske i regionalne strukture vlasti), i mikro (konkretna mjesta i zajednice u kojima su zločini izvršeni, poput Đulića, Klise i brojnih drugih zajednica i sela od početka aprila do kraja maja 1992.

Na taj način autori prate lokalnu operacionalizaciju genocidne politike, čime se priključuju istraživačkoj liniji koju razvijaju autori poput Jasmina Medića i Damira Kovačevića. Usmjeravanje analize na mezo i micro nivo nasilja omogućava ne samo identifikaciju lokalnih aktera i infrastruktura zločina, već i razotkrivanje preciznih mehanizama kroz koje je nasilje bilo intenzivirano, vremenski koordinirano i prilagođeno specifičnostima svake zajednice – čime se razbijaju pojednostavljeni narativi o „spontanom“ ili haotičnom karakteru rata. Džananović i Mulagić upravo to i čine – njihova studija pokazuje kako su lokalne strukture vlasti, policija, TO i „paravojne” formacije, uz direktnu  asistenciju iz Srbije, uspjele izgraditi sistem potpunog istrebljenja bošnjačkog i romskog stanovništva.

Dio studije posvećen zločinima seksualnog ropstva nad zatočenicama iz Skočića i Capardi, Bošnjakinjama i Romkinjama, ubraja se među najpotresnije i etički najzahtjevnije segmente cijelog djela. Autori bez ublažavanja dokumentiraju monstruoznu rutinizaciju seksualnog nasilja: višemjesečno zatočeništvo, svakodnevna silovanja od strane više počinitelja, fizička mučenja, prisilni rad i ponižavanja, koji su nakon rata praćeni krajnje malicioznim pokušajima pravnog prikrivanja i reinterpretacije tih zločina kroz sudski narativ „zaštitništva“ u postupku pred Višim sudom u Beogradu. Svjedočenja žrtava, u kombinaciji sa presudama Višeg suda u Beogradu, raskrinkavaju sistematski karakter seksualnog ropstva, gdje su žene, djevojke, pa čak i maloljetne djevojčice, bile tretirane kao „vojni plijen“.

Dok se u nekim sudskim postupcima žrtve pokušavaju prikazati kao osobe koje su dobrovoljno pristale na boravak sa svojim srpskom vojskom, autori jasno argumentiraju da su izjave zločinaca – uključujući pokušaje da se silovatelji prikažu kao "zaštitnici" – dio strategije relativizacije zločina. Sudska dokumentacija potvrđuje da su zatočenice bile držane protiv svoje volje, da je nad njima vršen niz oblika seksualnog nasilja i mučenja, i da su „odlazak“ u Srbiju i prisilne „bračne zajednice“ predstavljale nastavak zločina, a ne njegov kraj.

Ovakav pristup, iako emocionalno težak, metodološki je utemeljen. Autori zadržavaju dokumentarni stil koji ne estetizira nasilje i ne traži prihvatanje kod šire publike. Takav stil, iako psihički zahtjevan za čitanje, u kontekstu poricanja genocida i kulturološke normalizacije nasilja u regionu, ima moralnu funkciju svjedočenja. Bez uljepšavanja, bez prenosa odgovornosti, bez neutralnosti iza koje se često krije relativizacija – ovaj pristup čitatelju ne ostavlja prostor da ostane neutralan.

Iako se ovakav tekst u nekim zemljama možda ne bi smatrao „namijenjenim široj javnosti“, u Bosni i Hercegovini, čije društvo i dalje trpi posljedice poricanja i nekažnjivosti, Zvornik 1992–1995 ima i dokumentarnu i edukativnu funkciju. To je djelo koje se čita polako, uz težinu, ali s jasnoćom da ostavlja trag i u historiografiji i u kolektivnoj svijesti.

Zvornik 1992–1995: Genocid na kapiji Bosne je izuzetno važna knjiga. Ne samo kao naučna studija, već i kao akt sjećanja na žrtve i opomena živima. Ona ne samo da dokumentira zločine, već i raskrinkava politički, vojni i ideološki sistem koji ih je omogućio. Autorima, Muameru Džananoviću i Elvedinu Mulagiću, bosanskohercegovačka naučna zajednica – ali i šira javnost – duguju zahvalnost za temeljit, hrabar i intelektualno pošten rad, kojim su nam podarili prijeko potrebnu studiju u vremenu kada banalnost zla, poricanje i institucionalizirani zaborav oblikuju savremene politike. Njena vrijednost ne ogleda se samo u onome što donosi u sadašnjosti, već i u onome što ostavlja budućim generacijama –trajno svjedočanstvo i poziv na odgovornost.