Piše: Faruk Vele

Navršilo se 48 godina kako je na današnji dan, 18. januara, u avionskoj nesreći na planini Inač poginuo je tadašnji predsjednik Saveznog izvršnog vjeća (SIV) Džemal Bijedić. Zajedno s njim stradali su i njegova supruga Razija i šest članova posade, među kojima i Džemin bliski saradnik dr. Smajo Hrle. Tako su Bosna i Hercegovina i tadašnja Jugoslavija izgubili jednog od najvećih političara i državnika u svojoj novijoj povijesti.

Tužna vijest

„Ponavljamo tužnu vijest koju smo dobili prije nekoliko trenutaka. Predsjednik SIV-a, Džemal Bijedić i njegova supruga Razija Bijedić izgubili su danas živote u avionskoj nesreći koja se dogodila između 10 i 11 časova kod Kreševa, zapadno od Sarajeva. U ovoj tragediji poginuli su svi putnici i članovi posade: podsekretar u kabinetu predsjednika SIV, Smail Hrle, vozač predsjednika SIV-a Zijo Alikalfić, domaćica u rezidenciji predsjednika SIV-a Anđelka Muzička, kapetan aviona Stevan Leka, drugi pilot Murta Hamnić i aviomehaničar Ilija Jevđenović...“, javio je Radio Sarajevo.

Avion je bio na putu za Sarajevo iz Beograda, jer je taj dan Bijedić prisustvovao ispraćaju Josipa Broza Tita u Libiju. Zbog navodnih loših vremenskih uvjeta, avion je udario u sami vrh planine Inač, prepolovio se i eksplodirao. U izvještaju o nesreći, Tanjug je prvi javio da su svi putnici u avionu poginuli. Čim je saznao za tragediju, Tito se vratio u zemlju da bi prisustvovao njegovoj sahrani u Sarajevu.

„Moj otac nije imao obaveza u Sarajevu na današnji dan, ali se odlučio za let da bi vidio sestru i mene koji smo zimski raspust provodili u Stocu. Dodatno, na putu prema aerodromu je imao manji saobraćajni udes, kasnio je... Bijediću su rekli za to, on je kazao da će čekati Smaju, neće bez njega", pisao je prije nekoliko godina za Radiosarajevo.ba portal ugledni bh. diplomata Haris Hrle, sin dr. Smaje Hrle.

Iako će istraga pokazati da je do tragedije doveo „ljudski faktor“, do danas traju dileme i prijepori, da li se radilo o pukoj nesreći ili su, s obzirom na kasniju nesreću BiH, zavjerenici umiješali svoje prste, bojeći se Bijedićevog utjecaja kod Tita.

Autor ovih redaka objavio je ranije izjave Bahrudina Bijedićeva, Bijedićevog bliskog rođaka, koji je govorio o strahovima Džeme da će biti ubijen.  Posljednji put se s Džemalom sastao tri mjeseca prije njegove smrti, 23. oktobra 1976. godine u vikendici u Trnovu kraj Sarajeva.

“Govorio mi je na uho:  'Bahrice, puno znam, ubit će me’. Govorio  je da je Tito izoliran, da je blokiran od stane njegove supruge Jovanke, da se do njega ne može doći. Govorio mi je o vrhovima JNA. Bez daljnjeg, on je predosjećao smrt. Međutim, ja mu nisam postavio odgovarajuća pitanja da bi to razjasnio. Naime, bio sam zblanut tim njegovim tvrdnjama. Nisam tražio da dalje elaborira svoje tvrdnje, jer nismo bili sami u vikendici”, ističe Bahrudin.

Imao beskrajno Titovo povjerenje

Prof. dr. Husnija Kamberović, profesor Filozofskog fakulteta u Sarajevu, autor političke biografije Džemala Bijedića, kazao je ranije autoru ovih redaka da nije „pristalica teorija zavjere vezano za pogibiju Džemala Bijedića“.

„Imao je protivnika, naravno, ali mislim da je tada politički odnos bio takav da je malo vjerovatno da bi ti njegovi protivnici bili u prilici ići toliko daleko da organiziraju tako široku zavjeru koja bi rezultirala Bijedićevim ubistvom. Bijedić je imao beskrajno Titovo povjerenje, a Tito je, ipak, kontrolirao procese u obavještajnoj zajednici. Zvanični izvještaj, s kojim se saglasio i Tito, kada su mu ga predočili, kazivao je, ipak, na 'ljudski faktor' u toj avionskoj nesreći. Ali, kada su u pitanje nesreće u kojima poginu tako velike ličnost, uvijek se otvara mašta i razvijaju teorije zavjere. I uvijek će biti ljudi koji je u te teorije vjerovati“, rekao nam je Kamberović.

 Veliki lider

Nadalje, isticao je da mi "dugo nećemo imati političara poput Džeme".

„Danas mi nemamo političara koji bi mogli izaći iz etničkih okvira i nametnuti se kao općebosanski političari. Rezultat je to političkog konteksta u kojem mi živimo posljednjih dvadesetak godina, s jedne, te općeg trenda rasta nacionalizma u svijetu, s druge strane. Mislim da će proteći još mnogo vremena dok se ne pojave političari koji će, uvažavajući političke realnosti, ali sa jasnom vizijom, biti u prilici graditi Bosnu i Hercegovinu kao državu u kojoj će se svi dobro osjećati. Bijedić je u svom vremenu dobro razumio politički kontekst, imao je jasnu viziju i vodio politiku primjerenu tom kontekstu i toj viziji", kazao je Kamberović ranije za naš portal.

Prema njegovim riječima, Džemal je bio „neobičan političar koji je u sebi objedinjavao mnogo toga“.

„U komunikaciji s drugima je bio jednostavan, a u odnosu prema obavezama bio je krajnje uporan i beskompromisan. Odrastao je faktički bez oca, koji je umro kada je Džemal imao svega godinu dana, ali je zato svoju majku izuzetni poštovao. Bio je krajnje odan porodici, i s te je strane ispoljavao velike ljudske vrline, ali je u političkom djelovanju iskazivao beskompromisnost u ostvarivanju zacrtanih ciljeva i ideja.

Uvažavao je sagovornike, cijenio svoje saradnike, imao je mnogo razumijevanja za obične ljude. Često je, i kao predsjednik jugoslavenske Vlade, išao na pijacu da nabavlja namirnice za kuću, toplo razgovarao sa prodavcima, i u svemu tome je uvijek zadržavao duboku iskrenost. To ga je izdvajalo iz mnoštva prosječnosti i sivila socijalističke elite“, govorio je Kamberović.

Bijedić je, prema Kamberoviću, bio realan političar, a „svoje djelovanje je usmjerio u nekoliko temeljnih pravaca“.

„Jugoslavija i Bosna i Hercegovina su bili okviri njegovog političkog angažmana. Smatrao je da je ravnopravan status Bosne i Hercegovine sa ostalim republikama temelj opstanka Jugoslavije, a ravnomjeran ekonomski razvoj svih bosanskohercegovačkih regiona, i ravnopravnost naroda koji žive u Bosni i Hercegovine, bila je pretpostavka očuvanja Bosne i Hercegovine. Zato je on snažno radio na otvaranju zapadne Hercegovine i skidanju nametnute hipoteke ustaštva s Hrvata u tom kraju, ekonomskoj izgradnji i integraciji zapadne Hercegovine u šire bosanskohercegovačke okvire, integraciji i obnovi Bosanske krajine, infrastrukturnom povezivanju cijele Bosne i Hercegovine, izgradnji aluminijskog kombinata u Mostaru, modernizaciju pruge Sarajevo – Ploče, otvaranju škola, biblioteka, Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine, Televizije Sarajevo, razvoju sarajevskog Univerziteta i tako dalje“, ukazivao je Kamberović.

Afirmacija Bošnjaka

Profesor Kamberović se složio s ocjenama da se nedovoljno primjećuje uloga Bijedića u kontekstu snažnije afirmacije i muslimanskog, odnosno bošnjačkog naroda.

Vidi se to po činjenici priznavanja Muslimana s velikim M, ali i kroz prizmu Islamske zajednice, gdje osniva Islamski teološki fakultet, počinje da izlazi list Preporod, Anali GHB, koji ovih dana obilježavaju 45 godina osnivanja. Pitali smo uvaženog profesora Kamberovića kolika je bila uloga Džemala Bijedića u svemu tome?

„Kada je sredinom 1960-ih godina pokrenuta akcija afirmacije muslimanskog nacionalnog identiteta, Bijedić je bio predsjednik Skupštine SR Bosne i Hercegovine, dakle obavljao je najveću državnu funkciju. S te pozicije on je ne samo podržavao, nego i snažno poticao taj proces. Iz današnje perspektive mi možemo raspravljati o njegovom razumijevanju nacionalnog i vjerskog identiteta, koje se u suštini kretalo unutar marksističkog razumijevanja nacije, ali je nesporna činjenica da je Bijedić smatrao i da Islamska zajednica ima važnu ulogu u nacionalnoj afirmaciji.

Nadalje, on je poticao otvaranje Islamskog fakulteta u Sarajevu, a u jednom razgovoru je rekao da je to važno jer na taj način Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini stvara kadrove koji neće biti pod utjecajem radikalnog islama“, pojasnio je Kamberović, te zaključio:

„On je, naime, smatrao da su kadrovi koji se školuju u arapskim centrima 'manje-više klerikalci, a poneki od njih i agenti ove ili one obavještajne službe'. Zato je on snažno podržavao tadašnjeg reisul- ulemu Sulejmana ef. Kemuru, koga je smatrao ne samo prijateljem nego i 'našim čovjekom 100 posto', kako se jedanput izrazio. Iako se, dakle, zalagao za afirmaciju Muslimana kao nacije, dakle sekularne zajednice, njegov odnos prema islamu, ali i prema religiji uopće, nije bio negatorski. Naravno, treba i tu pratiti njegove razvojne faze. Tako je, na primjer, neposredno nakon Drugog svjetskog rata on smatrao da je „naš zadatak da narod koji je religiozan pridobijemo tako da on bude naš vjeran saradnik. (...) Mi treba da imamo u vidu to da ako jedna omladinka sa sela nije otišla na crkveni skup, neće se ni udati.'

Kada je njegova majka umrla, dženaza je klanjana u haremu Gazi Husrev-begovoj džamije! Možda je to najbolji dokaz kakav je Džemal Bijedić bio i kao čovjek, prije svega kao sin“.

Jedno je jasno, iz pozicije u kojoj se Bosna i Hercegovina danas nalazi, snaga i vizionarstvo Džemala Bijedića čine se dalekim, možda i nedostižnim. Zato će veličina njegova djela ostati da svjedočiti jedno snažno i napredno vrijeme.

Odlazak sina i snahe

Dragan Bijedić, ugledni bh. arhitekta i sin velikog Džeme Bijedića, predsjednika SIV-a, umro je potkraj oktobra 2024. godine. Samo 20 dana nakon supruga Dragana, u Sarajevu je 76. godini umrla i dr. Neal (Sulejmana) Bijedić, Draganova supruga.